Foto: 
J P

Ptice su pevale noću (drugi deo)

Ni film ni knjiga nisu mogli da joj zadrže pažnju. Ugasi TV i sva svetla. Sa ulice i iz jarko osvetljene prodavnice preko puta njenog stana, dopirala je svetlost i sve se u sobi jasno videlo. Nije je ni to svetlo omelo u spavanju. Nešto drugo joj nije dalo mira. Mira joj nije dala mira, odnosno ono što joj je rekla danas.

Jeste njen život bio čudan. Upoznala je Ivana i iskreno se zavoleli. Bili su tri godine zajedno. Svakog leta su išli na more, ali treže, zadnje leto na moru, nikada neće zaboraviti. Kao nepregledna morska pučina, razlila se njihova ljubav, preplavila ih od glave do pete, od malog prsta na nozi  do vrha kose... Utopili su se u duboku burnu ljubav i grčevito držali jedno za drugo da se ne bi utopili ili da ih neka sila ne razdvoji. Ptice su pevale noću, a danju spavale. Oni su lebdeli, dok su drugi hodali. Sve je bilo čudno, a tako normalno. Stvari koje su im se pričinjavale i promicale pored njih kao fatamorgana, bile su predivne. Tako su bili oduševljeni karavanom kamila kroz pustinju. Interesantno, ali samo su ih oni videli. Pevali su u duetu tihe, setne, ljubavne pesme o večnoj ljubavi. Nije bilo pesmi o rastancima, samo o susretima o ponovnim viđenjima, o toplini zagrljaja. Grlila ga je i ljuljala u sumrake na peščanoj plaži kao majka malo dete, dok se iz obližnjeg restorana čula muzika za ples ili nekih večeri samo se čuo zvuk gitare. Sve je stajalo okačeno u vazduhu: i mesec i zvezde i sve planete – sve je bilo na dohvat ruke, a između toga brali su slatko zrnevlje belog velikog grožđa, otkidali jabuke i sočne kruške, čvaste tek pristigle brodom banane, delili jednu tebi, drugu meni, opet tebi, pa meni...

Kada su stigli u hotelsku sobu, opet su se ljubili i bacali na sve raspoložive ležajeve, jedva odvajali, požurivali jedno drugo, trčali ko će pre pod tuš... Tuširali su se zajedno, on je voleo da pere njenu dugu plavu kosu, posebno da je ispira. Voleo je kako je kroz kosu prolazila voda i u slapovima se i jedna i druga slivale niz njen lep vrat, niz njena nežna ramena i dodirivala skoro do struka. Spuštao je ruku niz njenu kosu prateći te zavodljive linije i spuštao ruku i tamo gde kosa više nije dosezala... Privlačio je nežno, činilo joj se čitava večnost je prolazila dok su im se tela primicala i kao magnetom privlačila. Utapali su se jedno u drugo i nestajali iz ove dimenzije, uvirujući kao voda koja se u krugovima slivala i skupljala u jednoj tački gde je nestajala u otvoru odvoda....

Po povratku, sve se neverovatnom brzinom odvijalo. Ivana je zabolela glava do ludila. Dobio je upute, otišao na snimanje... Razgovor je sa njima obavio glavni doktor. Ne, ne može da se dopre do njega. Neće biti operacija. Postavljala je pitanja, prosto vrišteći, a da nije svesna da je to bilo tako glasno. Kako taji brzo? Napredovalo? Šta to znači, kada, zašto.... Ivan je ćutao, bled.

Odjednom bez energije u snažnom telu od koga je uvek mogla da očekuje zaštitu. Sada je  videla čoveka koji je sedeo kao velika krpena lutka koju je neko pokretao koncima i sada pustio konce.

Preselila se u njegovu bolničku sobu. Bila je kao duh iza bele zavese. Iz bolničke sobe je odlazila na posao i sa posla se vraćala u nju. On je izgubio apetit zbog karcinoma mozga, a ona zato što je on imao karcinom. Uveče bi pažljivo pomerila krevetski naslon za ruku, popela se na samu ivicu kreveta. Pazila je da ga ne pomeri. Prosto je balansirala na ivici kreveta, pola na njemu, a pola viseći sa njega. Zamišljala je kako iz svog tela isijava energiju koja će ga izlečiti, držala mu je obrijanu glavu u rukama i silovito slala neke svoje talase koji su trebali da ubiju ubicu.  Nova nada se rodila kada su im prijatelji iz inostranstva doneli injekcije za koje je glavni doktor rekao da je izlečio slučaj identičnog raka mozga do koga nije moglo da se dopre operacijom u nekoj tamo bolnici... Pljesnula je radosno rukama. Injekcije će i njenom Ivanu pomoći. Ta odvratna bolest će biti uništena i njihov život će se opet vratiti u prvobitni oblik...

Onda je došlo to veče. Ne obično veče koje uđe u mrak, a iz mraka se rodi jutro. Došlo je to prokleto veče. Sve je više tonulo u mrak. Tamniji i gušći nego inače. Mogla je da ga opipa. Pričinjavalo joj se na momente da je obavija i pokušava da uđe u usta i nos. Otrgla se od početka neke fobije. I soba se smanjivala, počele su stvari da joj se približavaju, udarale su u nju...Odjednom je iz tog mraka i haosa od stvari, ugledala Ivanovo lice i u istoj ravni, ispruženu ruku prema njoj. Ispustila je bezglasni krik i pošla prema njemu. Krevet je bio udaljen samo na par koraka, ali je ona išla kao da je imala betonske ploče na nogama. Činilo joj se da neće stići do njega, a da će spustiti ruku. To nije smela da dozvoli, prednjim delom tela se izvila dok su joj noge ukočene stajele u mestu. Pružila je ruku i pokušavala da dodirne njegove prste, a onda je neko pogurao iz grča i svojim nogama pomerao njene korak-dva. Uhvatila ga je za ruku! I onu drugu je primakla sa braunilom i dvema iglama, stavila jednu do druge, savila glavu i spustila po jedan  nežan poljubac na svaku ruku. Na svakoj ruci je ostavila po suzu. Približila mu se telom uz bok od struka naviše, prislonila obraz na obraz. Okrenuvši polako glavu, gledali su se jedan sekun oči u oči. I videla je, videla je, lepo je videla kako odlazi, kako se gasi, kako oči gube životni sjaj i na njih se navlači neka tanka mat senka i udaljava pogled od nje...

I dalje su svi putevi vodili ka Ivanu. I deset godina posle njegove smrti. Začudi se tolikom broju, jer za nju se to događalo juče i preključe i sve slike su bile sveže, uredno složene u njenom albumu u glavi. U stanu je počasno mesto zauzimao njihov „morski“ album. Iako je bio zaštićen celofanom, ocrtavalo se proteklo veme na njemu. Blago podvijenih ivica, izgubio je lepljivost, ali slike su stajale prilepljene jače nego na početku. Slepila se slika lepkom za karton albuma i dobija se utisak da bi se slika pocepala, ako bi pokušala da je pomeri sa njenog mesta. Što joj nije ni padalo na pamet. To stoji tu i stajaće večito tu. Kao Ivan u svom večnom ležaju, kao Ivan večno u njenom srcu.

Svitalo je kada su polako delovi njene svesti podpadale pod moćnim snom. Nebo je, osuto zvezdama, zamenila je bleda svetlost zore. Zatrepta nekoliko puta dugačkim trepavicama, spusti ih na bele obraze i potpuno nesvesno, tonući u san, prošaputa: „Sve me odvodi tebi, kao sve što postoji...moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju...“ to su bile reči koje je njoj Ivan često šaputao na uvo pred njen ulazak u san i ponavljao dok mu više nije mogla da čuje glas.        

 

Komentari

Komentari