Foto: 
Aleksandar Cocek

Put u nepoznato

Sin im je iznenada preminuo. To je valjda bio okidač za kraj. Ćerka se ne beše udala do svoje pedeset i neke. Ted tad, nadje čoveka i skrasi se s njim. Naravno, dece imali nisu. Samo su radili, besomučno. Ko da ih Bog za nešto kažnjava, dohvati im stan ona poplava, te moradoše dodatne novce opet u kućenje ulagati. Pre nego im sin ode od nekakve preke bolesti, desi se da im unuci, njih dvoje, odu preko okeana, zauvek. Nakon toga se i snaja popišmani i ostavi muža. Tad im se sin, u tišini svoje bolne samoće, razbole. Brzo se sve odigralo, toliko brzo da ga rodjena deca ne stigoše videti pre smrti. A oni, starci, slomiše se od tuge. Razboleše se oboje. Ona je bila skoro nepokretna. Jedva bi se dovukla do kupatila da obavi osnovne potrebe. On se stade gubiti u svem tom neočekivanom sunovratu njihovih života. Zbunjena novonastalom situacijom, uvidevši da joj roditelji ne mogu više sami, kćer njihova smesti ih u dom. Nekako naprasno to učini, pod uticajem očevih vajkanja, majčine nemoći i njene nesnadjenosti u toj situaciji. Živela je dosta daleko od njih, radila do kasno posle podne, odlazila da ih obidje, stizala kući u nedoba i jutrom kretala sve ispočetka. Nije mogla tako. Prvi dom koji je mogla platiti bio je njen izbor. Ali u tom domu razdvojiše joj oca i mater u različite sobe. Imali su muški i ženski deo za svoje štićenike. Oni jedno bez drugoga stadoše kukati da im nije dobro, da pate, da su zarobljeni. Istina beše da su njih dvoje do zadnjih dana zdravlja odlazili u baštu i tamo nalazili svoj mir. Najednom bejahu zatvoreni medj zidovima. Nije se imalo gde prošetati, izaći napolje. Nju, nepokretnu, ne htedoše ni na terasu izvoditi.

Bolna je i teška starost. Zapitaš se kako bi i šta učinio, a da grešna ne budeš. Oboje stadoše kćeri kukati kako žele svojoj kući, da se tamo snalaze kako znaju i umeju, da tamo skončaju. Ona, svesna da sami više ne mogu, koprcala se u sopstvenom bolu i pitanjima za koja nemade odgovor.

Najposle, slomljena bolom zbog nemogućnosti da ih sebi dovede u mali stan, zbog tuge koju beše stalno iz njihovih očiju čitala, zbog očevih zapomaganja, ona se reši da nešto promeni. Nazad, u njihov stan, nije mogla da ih vraća. Samo je on imao malo snage da brine o njima dvoma, ali on beše dementan i nije se moglo uzdati u njegov um. Nadje im dom u kojem će biti zbrinuti valjano, gde će biti u dvema sobama, ali jedno kraj drugoga, gde ima prelepog dvorišta za šetnju. Obećali su joj da će majku redovno izvoditi, u kolicima, a oca zvati da je šeta i razgovara se s njom. Starci ne htedoše da pristanu na to, ali shvatiše brzo da nemaju izbora. Što li je starost sebična? Zapomagao je otac da ona brine o njima, mada je znao da joj mogućnosti nisu naklonjene, da je njen muž već pretio da će se razvesti od nje ako nastavi da više boravi s roditeljima nego s njim. Kukao je kako nijedan vikend ili odmor nigde ne mogu zajedno da odu jer je ona uvek kod staraca. Morala je da preseče. Morala je da donese bolnu odluku i smesti ih ipak u dom, taj gde joj obećaše najhumaniji odnos prema njenim roditeljima.

Nešto mi se vrzma u glavi ona priča o običaju  nekih indijanskih plemena, da najednom odu u šumu,  kad uvide da ih sustiže kraj. Tamo sačekaju da ih zveri rastrgnu, da im planinski medvedi presude. Nekad zaista pomislim kako su zverski očnjaci lakša presuda od života. Gde smo i kad izgubili svoj put? 

Radojka Rea Sartori

Komentari

Komentari