Foto: 
autor nepoznat

Putovanja

Svoj dar upoznala je vrlo rano. Prvo putovanje desilo se jednog sparnog, letnjeg popodneva, dok je maštala o predstojećem danu kada će prvi put upoznati školsku klupu. Imala je nepunih sedam godina i sva slova na raspolaganju. Dok su mama i tata odmarali nakon napornog dana na poslu, ona je sela na veliki penasti jastuk stvorivši tako oblik svog tela u njemu, i sasvim slučajno, otišla.

Bila je prilično uplašena kada se po prvi put našla na putu odžute cigle. Njena soba je dobila oblik nepoznatog prostranstva, a plafon se u trenutku presvukao u oblake. Nije trajalo dugo njeno zamišljeno posmatranje okoline. Iako je bila detinje uplašena, kao od zveri iz ormana za koje i nije bila sigurna da stvarno postoje, nešto je čudno u stomaku teralo da ide dalje. Sa svakim korakom bivala je sve sigurnija i znatiželjnija. Još tog prvog puta, dok je koračala nekim drugim svetom, osetila je neopisivo zadovoljstvo i uzbuđenje koje je prevazilazilo ono od pre par minuta kada je maštala o svom prvom školskom danu.

Nikome nije pričala o tome. Nije bila sigurna kako bi reagovali ni njeni drugovi, a ni mama i tata, kada bi im priznala da zna kako da ode iz svoje sobe i da se u trenutku stvori na nekom mestu za koje često nije bila sigurna i da zaista postoji na zemlji. Možda bi joj zabranili zbog brige, a možda bi i poželeli da odu sa njom. Da li bi umeli? Možda samo ona to ume? Osećala se posebno, važno, uzvišeno. Sretala je likove koji su bili i ljud i iživotinje i pomešani i jedni i drugi. Sretala je drveće koje govori I cvećekoje se smeje. Pričala je sa suncem i sa vetrom. Upoznala je dečaka koji je živeo sam na svojoj planeti. Volela je sa njim da se druži, bio je pažljiv i jako pametan. Nekada bi je rastužila neka slika u kojoj bi se našla, naljutio bezobrazni čuvar blaga ili bi se osećala tako maleno u odnosu na planinu pred kojom bi morala da kleči na kolenima i odgovara na pitanja kako bi je pustila da krene dalje kroz nju. Pravila bi pauzu od nekoliko dana dok je misao o nastavku pustolovine ne bi toliko stegla da nije mogla da diše. Onda bi žurila iz škole da oslobodi što pre pritisak na grudima i da se vrati svetovima koji su je čekali.

Nastavila je da putuje i kada je odrasla i završila školu. Tada još intenzivnije čeznula je za sve manjim vremenom koje je mogla da odvoji za sebe. Krala je nekada čak i minute, samo da na trenutak makar vidi taj novi svet koji joj se otvarao, presrećan što ga se još neko seća. Volela ih je sve po redu, i oni su voleli nju. Znala je da ih kritikuje ako bi bili loši, da ih hvali ako su postupili dobro, da ih grli kada bi bili tužni, ali i da traži zagrljaje kada bi ona bila razdražljiva i loše volje. I davali su joj, baš sve što bi im potražila. Pričala im je o svojim ljubavima, razočarenjima, radostima. Tražila je zajedno sa zmajevima rešenje za najbolju drugaricu, dogovarala se sa žabama kada je najbolje da poljubi druga iz klupe, molila oblake da je narednog dana spasu od kontrolnog iz matematike. Kasnije im je pričala o dečacima, pa o samo jednom dečaku koji je porastao, baš kao i ona.

Shvatila je da njena putovanja niko ne vidi, čak i ako je u istoj sobi sa njom. Tako su je i napustili strahovi da će jednog dana morati da se odrekne svojih pustolovina i svojih najboljih prijatelja u njima. Zauvek će moći da im se vraća, kad god poželi. Možda će jednoga dana svojoj deci ispričati kako se putuje. Kada porastu i nauče tajne ključeve za ulazak u drge svetove. Kada budu želeli da probaju držaće ih za ruku. I nikada neće prestati da putuje. Možda čak i zajedno sa njima krene, pa ih upozna sa svojim starim znancima. Oni će ih čuvati, zna to. Kao i nju što su toliko mnogo puta sačuvali od očaja i bola. Mogu oni to. Mogu oni sve.

A, kako je trenutak dovoljan da ode, tako je trenutak dovoljan i da se vrati. Samo jako lupi koricu o koricu i eto. Ponovo je prisutna u ovom tako dosadnom svetu. I, može ih otvoriti ponovo kad god zaželi. 

Komentari

Komentari