Putovanje magičnog prediva (prvi deo)

Nakon što Sunce odloži svoje vatrene kočije završivši dnevno putovanje nebeskim svodom, ono potraži utočište i odmor u podzemnom svijetu. Taj momenat kad dan utihne, a Mjesec preuzima nebo, iskoristi stara Vučina pa polako istežući se izađe iz svoje jazbine, omirisa prvi sumrak i krenu kroz duboku šumu prepunu zvukova noći, noćnih krikova životinja tame. On je taj izabrani, udisao je aromu sumraka širom otvorenih nozdrva, rezak miris vlage duboke gore mu je raspirivao misli i budio dah. Noćas ima poseban zadatak. Izaslanik svog gospodara, ujedno i njegova sjena, u ime Dažda, on će ove noći krenuti na putovanje, sa nadom da će gospodar biti zadovoljan svojim vjernim slugom, naravno samo ako sluga u potpunosti bude ispunio svoj zadatak. Noć postajaše sve gušća, a krošnje gubiše konture utapajući se u pomrčinu. U ustima je nosio klupko prediva. Majka Mokoš satkala ga je od tankih paukovih niti razapetih hrastovom šumom, natopljene prvom rosom nakon ravnodnevnice, sušene na mirnom zalasku sunca, utkavši u njih mekoću potonjeg sjaja na obroncima. Niti potapane u vode nakon djevojačkih jutarnjih umivanja, te vode nosiše mirise pelina i žalfije, dahom same Majke Mokoš osušene, bjehu namotane na grančicu jabuke, moleći pokorno milost i snagu Perunovog blagoslova. Klupko je bilo malo, jedva ga je držao u ustima, put kroz šumu je težak, šape upadahu u duboko lišće, otpalo još jesenas, a nakon dugih snjegova sada trulo i vlažno. Žurio je, trčao je stazom koju su samo šumske zvjeri mogle pratiti. Vijest o magičnom klupku brzo se raširila šumom. Vile su ga željele utkati u svoja okrilja, Rusalke uvesti u svoje mreže. Lov je počeo. Koliko god je brzo trčao te blijede sjenke poput izmaglice letješe uporedo sa njegovim kretanjem, osjećao je da mu je dlaka na leđima napeta, hladnoću koju osjeća ne bi spriječila ni gospdarova medveđa koža, posustajao je, a one su ga pokušavale zaustaviti. Molile su ga te blijede sjeni, prijetile mu, obećavale mu jednu od njih za nevjestu, znao je samo da im neće prići toliko blizu, blizu da njegova njuška može dohvatiti njihove svilene odore, jer dodirom zvjeri i vile ona gubi dio svojih moći, može izgubiti dio sebe, to ih je plašilo, to mu je davalo šansu. Pokušale su ga nadigrati pjesmom, igrom, osmjesima, te krupne oči tako duboke da se u njima može izgubiti čitav jedan život, oči koje mole, obećavaju, ta kosa koja mrsi pogled i zaustavlja dah. Mirisi poput poniranja u san. Usporio je dah. Kapci su mu bili teški. Oko njega se brzo uplete kolo vila, na smjenu su pružale ruke prema njemu, naizmjenično, nadvijajući se i klanjajući s poštovanjem. Umirio se i otkucaji srca bijehu sve tiši. Predaja je bila blizu, klupko u ustima ga je gušilo, glavu je spustio bliže travi, umoran od pjesme, zavođenja, igre. Zavapio je u sebi:

“ Le, sestrice.”

Uhvaćen u vrzino kolo gubio je razum, igra je vitlala brzinom koju nije mogao pratiti, a kolo se vrtjelo u krug, iznova i iznova. Poslednjom trunkom svijesti video je mala stopala koja su doskočila u krug, duga crna kosa ga je poklopila.