Putovanje magičnog prediva (treći deo)

Začuo je urlik u glavi, Dažd je bio sad jako ljut, osjetio je da mu se tijelo preoblikuje, gospodar ga je preuzimao, ogroman u svojoj moći, rastao je nad vodom, kapi su se cjedile niz kožu kojom je bio ogrnut, a blijede djevojke su ponizno ostale da kleče u plićaku.

Svojim žezlom, velikom izvajanom granom, pokazao je ka njima.

 Sažalio se:

“Žalosne utopljenice, tužne sestrice i ničije nevjeste, nesretne drage ljubavlju utopljene, od kuće, od doma odvojene, idite” , zaprijetio im je glasom od kog je voda pod njim podrhtavala.

Tiho su se povlačile u deblji mulj praveći prostora za gospodara. Tijela su im nestajala u vodi, zatim glave, ruke, a još dugo se za njima povlačila rusa kosa, plutajući po površini poput vodenih zmija.

Dažd je sa sebe spustio koprenu magle i već u sledećem trenutku Vučina je bio u svom obličju, a gospodar daleko na suprotnoj strani šume, na svom tronu.

Morao je nastaviti, mokar, blatnjav, umoran, nadao se da je ovo kraj njegovog putovanja. Gospodar nije mogao priteći u pomoć noću, ali snaga izlazećeg sunca mu je omogućila da preuzme tijelo svog sluge i tako mu pomogne.

Kretao se gazom ka suprotnoj strani, vrlo blizu je čuo zujanje, pratila ga je bijela leptirica, Mokoš majka je išla za svojim predivom prateći ga u stopu i vjerujući da će konačno biti predato na prave ruke. Sada se više nije bojao, osjetio je olakšanje.

Na obali se nazirala figura, Domovoj ga je čekao, duh kuće i ognjišta, koliba je bila blizu. Koračajući prema njoj nasluti obrise jutarnjeg sunce koji obasjavaše njemu unutrašnjost kroz mali prozor i otvorena vrata.

Na ognjištu se krčkalo u velikom kotlu, mirisi su ispunjavali prostor. Sada kada je predivo donešeno, Siva je mogla nastaviti obred.

Umoran leže pored vatre, iz njegovih usta ona uze klupko, sad se konačno mogao opustiti, sivkasta dlaka prljava od dugog putovanja sušila se na toplom, uz ognjište. Nije bio siguran da li je Lela uz njega, da li mu miluje umorne šape i čisti prljavu njušku, ali nadao se da je blizu, još jednom da joj zahvali.

Skoro kroz san ili kroz nesvjesticu čuo je riječi kojima je započinjao drevni obred.

“ List lipe u ime Majke Mokoš, hrastova grančica u ime Oca Peruna”.

Siva dohvati svoju dugu sjedu kosu, rasutu po kamenom podu kojase vukla za njom, pažljivo odvoji jednu vlas, upitno pogleda oko sebe, željela je tišinu i mir, pažljivo je oslušnula čuju li se prvi pjetlovi daleko u selu kako oglašavaju početak novog dana, početak novog ciklusa, zatim isčupa dlaku iz kose i baci u ključajuću tečnost.

“ Jedna zlatna vlat u ime Majke Sive“,  prvo sunce obasja kotao,

“Jedan sunčev zrak od Oca Dažda”.

Time dio obreda nad kotlom bješe završen, u toj vodi kasnije će dječak biti okupan, a nakon obrednog kupanja kroz vodu će biti provučena i neobična košuljica kako bi se mirisi i moći sjedinili. Zaštita ispredena magičnim predivom.

Zadatak je završen, u šumi zavlada muk neobičan za svitanje.