Foto: 
Nepoznat

Rastanak

Dežurala je mesecima. Gledala ga je kako kopni pred njenim očima. Posmatrala je kako se muči, nestaje u znoju i krvavim izbljuvcima pretvarajući se u obrise onoga što je nekada bio. Nije imala hrabrosti da ga pusti. Grčevito se držala za svaki njegov dah, za svaki pogled mutnih, umornih očiju. Više nije ni spavala iz straha da će mu zatrebati.

Bio je njena jedina ljubav. Njena snaga, početak i kraj. Ako ode, otićiće i ona za njim. Snagom svoje ljubavi održavala ga je u životu, a uspomene i nadu sebično je stezala uz slomljeno srce.

Lekar je otišao. Podesila je morfijumsku pumpicu i ponovo sela kraj kreveta. Ove noći je veoma teško disao, a oči su mu bile izgubljene i suzne. Nežno mu je peškirom obrisala lice, a onda je osetila hladnu šaku na zglavku, sa naporom vukao ju je kraj sebe.

- Hladno ti je? – skinula je cipele i zavukla se pod pokrivač grleći mu usahle udove i privijajući ga uz svoje toplo telo. Disanje mu se smirilo. Na čas je i ona zatvorila oči, a san ju je progutao.

Šetala je mrčnim gradskim ulicama. Ljudi su prolazili pored nje, ali je niko nije video. Gledali su kroz nju, hodali su kroz nju. Iznenada ju je obuzela navala slamajuće tuge. Suze su počele nekontrolisano da joj se slivaju niz ono što je bilo lice. Gde je on? Ostavio ju je i otišao bez nje. Lebdela je u mraku panično ga tražeći pogledom: „Vrati se...“, molila je bez glasa, očiju uprtih u nebo bez zvezda.

Dugo, besciljno lutanje u pomrčini uma. Najzad je shvatila da se nalazi u svojoj ulici. Doletela je do kuće, a na ulaznim vratima čekao ju je veliki, beli vuk. Brzo je ustao i prišao joj, krznom se lagano očešao o njene butine, a ona ga je zbunjeno gledala pravo u bistre, plave oči i prepoznala ga je, odmah ga je prepoznala. To su bile oči njene ljubavi, onakve kakve su bile kada su se prvi put zagrlili, kada su prvi put osetili strast. Pošla je za njim jedva prateći njegov hitri, poletni korak. Negde iza vremena i prostora, sunce ju je zaslepilo. Neka staza krivudala je kroz doline i šume, sva okupana svetlom i sjajem života odlazila je do kraja nebeskog horizonta. On je sada trčao, pratila ga je lako. Prevrtali su se padinama, jurili kroz šumarke. Ponovo je bila ona stara, širokog osmeha, mladalačke energije. Ceo njihov divni život stao je u taj jedan momenat, a trajao je koliko jedan udah u vremenu iza sna.

Onda kada je stao, znala je da mora da krene drugim putem. Klekla je pored njega i čvrsto ga privila na grudi. Naslonila je svoje čelo na njegovo i pomislila:

- Znaš da sada mogu sama. Idi! Trči, ljubavi, stićiću te uskoro. –

Probudila se smirena i još jednom mu poljubila ledena usta.

Komentari

Komentari