Foto: 
Andreia Bohner

Ritam oluje

Dugo se spremala oluja. Hladnoća se uvukla u kosti mesecima pre prvog mraza. Kroz pukotine na oronulim zidovima provlačili su se samo basovi bez pratnje najavljujući simfoniju. Srce joj je lupalo u tom ritmu i kada bi legla da spava, kada bi se utišao i poslednji glas u kući i kada bi se budila pre nego što krene stampedo kroz sobe i hodnike. Veoma važno za njenu kasniju analizu bila je i činjenica da bi izlaskom iz kuće bubnjevi potpuno utihnuli. Kao da su zarobljeni baš u tim zidovima i što bi se više udaljavala od njih to bi zvuk bio slabiji. Samo ponekad bi uhvatila sebe kako korača ulicom u ritmu tog jezivog i neprirodno dubokog zvuka i to uvek kada bi se vraćala kući. Nikada kada bi od nje odlazila, a ulica na kraju koje je bila kuća preduga za tako prodoran zvuk. Tih dana je, kao ključala voda u koju je stavljena kocka za supu, čekala da svi sastojci nagurani i zgužvani u kocku počnu da se prevrću po vrtlozima okrnjenog lonca, a ona nikako da se rastopi i voda nikako da prestane da ključa. Dok je ta ista voda nemirno čekala svoju srž da se kroz nju provuče, komadići dehidriranih snova zajedno sa delovima najraznovrsnijih začina besa, ogorčenosti i tuge, sasvim polako su se odvajali od precizno oblikovane kocke za koju je trebalo, činilo se, dosta vremena da se baš takva napravi i spakuje.

Previše reči, a premalo istine. Mislila je često kasnije kada bi vraćala te dane pred strašni sud koji bi iznova i iznova ponovo zasedao da još jednom preispita odluku. Previše reči, a premalo važnih i sve one koje nisu a trebalo je da budu izrečene skupile su se u tu kocku vičući sve istovremeno u glas prvu i poslednju sinfoniju jedne obične žene.

Trube su najavile skorašnje izlivanje oblaka. Kiša je pretila da poplavi malenu kuću na kraju preduge ulice. Padala je danima. Prebacivanja, nerazumevanje, propuštene prilike, istorija koja je isukala mačeve i pobunom rešila da promeni samu sebe. Razgovori su počinjali odjednom, bez najave, za vreme ručka, pred večeru, nakon što bi se sunce povuklo na počinak, oblaci su udarali jedni u druge takvom silinom da se činilo da će munje svakog časa probiti srce, čije god im bude bilo na putu. Tako su se i završavali, iznenada i neočekivano, u sred neke rečenice ili na početku novog poglavlja. Potpuno nelogično. Tako su isto ponovo počinjali sledećeg dana. Violine su jecajući počinjale i završavale baš svaki od njih. Kocka se konačno raspala potpuno pred ključalom vodom. Letele su osude, grehovi i prezir, udarali o zidove lonca u kome se kuvali, jednako snažno i dok je solirao trombon kao i onda kada bi nekoliko violina u isti ton plakalo. Sinfonija u svom punom zanosu.

Kada se konačno vetar, umoran od predstavljanja svoje siline i snage, smirio pod krovom malene, smrtno oštećene kuće i kada se oblaci isceđeni vratiše svom nebu da se poklone i zamole za koji dan odmora, prestaše i bubnjevi da tuku po ogoljenim ciglama ne mareći previše hoće li srce bez njih znati da uhvati svoj ritam. Samo se još gitara mogla čuti pod ruševinama jednog doma. Mislila je tada da ništa na ovom svetu nije usamljenije od solo gitare. Neće je prekidati, makar ne stala nikada.

Poslednji ton i dubok uzdah. Prekuvana čorba za doručak. Krhotine jednog sveta koje seku svakom svojom ivicom. Jedna žena koja je volela muziku. Srce još traži ritam. Ako ga nađe, žena će ustati, naćiće neki zalutali saksofon, opraće šerpu od prethodnog jela i počeće da gradi novi svet koristeći sve što bi se iz prethodnog još moglo iskoristiti.

Ako srce ne bude moglo da pronađe bez bubnjeva svoje otkucaje, neka druga žena, pokušaće da se odupre olujama sinfonije, a ova će otići u istoriju, ali će je makar napisati sama.

Komentari

Komentari