Foto: 
Rosmarie Vogtli

Sa druge strane

“E, Mico, moja Mico. Još jedna godina bez tebe. Prolazi vreme“ , govorio je Tomislav dok je nameštao kravatu, spremajući se da krene na grob svoje žene. Gledao je kroz prozor iščekujući  da Jelena naiđe. Shvativši da i ovog puta mora sam, pogledao se još jednom u ogledalu koje je pokazivalo naborano lice bez mnogo života u očima, stavio šešir i krenuo.

Jesenji vetar pravio je kovitlace od opalog lišća. Deca su veselo trčala, vrištala, smejala se jureći za lišćem i uživajući u svojoj nestašnoj igri gađanja opalim plodovima na koje su nailazili. Tomislav je ujednačeno hodao sa obe ruke u džepu, a onda je zastao i posmatrao decu. Unuke je retko viđao. To mu je teško padalo, a to nije bila jedina stvar u njegovom životu koja mu je urezala boru ili neku sedu vlas više.

„Matori, skloni se, šta bleneš tu, ne mogu da se parkiram od tebe!“

„Izvinite, mladiću, dobar dan i Vama“,  skrušeno reče i nastavi put groblja na čijem ulazu su ga čekali prodavci  otimajući se oko toga kod koga će kupiti sveću, cveće, nudeći mu i druge stvari usput, kao da je tu, ispred gvozdene kapije vašar na poslednjoj stanici. Na neki način, to i jeste  poslednja stanica. Iza čuvara ulaza, bio je drugi svet. Tih, ogroman; mesto gde prestaju sva pitanja a odgovor se svodi na jedno.

Dok je radio kao arheolog, groblja ga nisu plašila. Bole su to lokacije koje treba istražiti u interesu nauke. Mnogo ih je otkopao nikad nije ni pomislio da time remeti nečiji mir. Bila su to sujeverja koja su pomagala u donošenju zaključaka, ali ne i nešto našta su se on i kolege obazirale, sve dok jednog dana, otkopavajući jednu nekropolu  ispod plitkog sloja zemlje nisu naišli na otrovnicu od čijeg ujeda je Milica preminula. Od tad, nije radio na terenu, ali nije ni uživao u novom poslu.

Vosak koji se topio pod vrelinom plamena kojim je gorela sveća i slivao niz nju, podsećao je Tomislava na suze. Ne, Milica nije volela kad neko plače! Uvek se glasno smejala, kao Jelena nekad...

„Mico, moja! Oprosti ovom starcu što plače“ govorio je ne mareći da li će ga neko čuti. „Šta drugo da radim? Sam sam... Jelena nam se, znaš, loše udala, a Vladimir...“ tu zastade, a suze navreše svom silinom. „Vladimir ti dolazi uskoro... Nisam uspeo da ih izvedem na put! Nisam mogao da ga otrgnem od droge, a dao bih život da sam mogao. Ljiljana je dobra žena, trudila se, ali nije mogla više da živi u tvojoj senci, niti sam ja mogao da joj pružim isto što i tebi. Da si bila tu, ti bi znala šta treba uraditi, a ovako... Oprosti što retko dolazim. Lakše mi je kad ti ne vidim sliku ovde. Nisam navikao na samoću, a sad mi još teže pada. Ni tebi nisam mogao da pomognem... Nikome... Kakav sam ja to čovek?“

Gušio se u sopstvenim rečima koje je godinama zakopavao u sebi prekrivajući ih slojem trenutaka sreće koji su bili retki i zato dragoceni. Do skoro su imali moć da ga nateraju da u njima vidi smisao borbe koju vodi, ali svakim danom su sve više bledeli, da se često pitao da li su, uopšte, pravi?

„Gospodine, da li ste dobro?“ upitala je mlada žena u crnini koja je prošla stazom.

Umesto odgovora, klimnuo je glavom ne znajući ni sam šta je hteo da kaže time.

Duboke, plave oči i nasmejano lice su ga toplo gledali sa hladne nadgrobne ploče, dok su dvojica ljudi, stojeći  sa strane, strpljivo čekala da ode, da bi obavili svoj posao.

Komentari

Komentari