Foto: 
autor nepoznat

Sada je na tebe red

Osetila je miris paštete iz njegovih usta. Bilo je to čarobno povezivanje dva deteta u igri žmurki. On, vazda, musav, ali uvek spreman da se dogovara, tako divan u toj saradljivosti sa najboljom drugaricom.

“Marina”, veselo će on unoseći se u njeno lice,”ko sada žmuri?”

“Kako ko?”omamljena onim mirisom paštete,”pa, ti, naravno!”

“Zašto uvek ja?,”tužno i radosno upita Ivan.

“Zato što si moj najbolji drug!”Sve sa napućenim ustašcima i pogledom kroz trepavice reče devojčica. To je bilo dovoljno da dečak poleti ka njihovom omiljenom mestu, u hlad stare žalosne vrbe. Bili su sami i sebi dovoljni u tim beskrajnim krugovima žmurenja i traženja . Za Ivana je čarolija nestajala onog momenta kada bi se pojavio neko treći. Bio bi očajan. Nekako bi Marina bila drugačija i nije mogao da izdrži tu njenu razdraganost u igri. Ubrzo bi, naravno izmišljajući neki nepostojeći razlog, odlazio kući. Svi su već bili navikli na to, pa bi, zaokupljeni onim večitim pitanjem, a čega ćemo sada da se igramo, lako zaboravljali na njega.

Ivanova majka je bila očajna. Ivan bi uleteo u kuću sav uplakan, ne znajući da objasni razlog plakanja. Dok bi ga smirivala, milujući ga p o glavi i potanko ispitivala, on bi zaspao. Bilo bi  to, obično u podne i to je majci bilo tako logično objašnjenje, pa, da, rano je ustao, naigrao se i umorio, da, da, zato on plače…

Ubrzo se Ivanova porodica preselila, preko noći, bez pozdrava i objašnjenja.

Prvo Marinino jutro bez Ivana, ispod žalosne vrbe, bilo je najžalosnije jutro njenog detinjstva. Sedela je satima na “njihovom” mestu, buljila u lelujave vrbine grane, ne shvatajući tim malenim, dečjim srcem, kako je to moguće da nema Ivana pored nje? Još su bila bolnija pitanja druge dece koja su tražila od nje odgovor gde je Ivan. Ovog puta je Marina rano otišla kući, plačući, tražeći odgovore u sebi i na kraju u podnevnom snu pronašla utehu.

Sreli su se, kako to u romanima biva, kada su već bili zreli ljudi. Ona diplomirani psiholog, on pilot putničkog aviona. Stajao je na stanici nervozno gledajući u sat. Zakasniće, a ne voli da kasni. Već je razmišljao da li da uzme taksi kada je čuo glas iz prošlosti:

“Ivane, dolazi ovamo, sad ćeš stvarno dobiti batine!”

Marina je, skočivši sa stolice, potrčala za svojim petogodišnjim detetom, eto, baš u pravcu našeg Ivana. On ga nežno zaustavi i uze u naručje. Sve je tako bilo spontano i brzo dok Marina nije obratila pažnju na čoveka uzimajući svoje dete.

“Bože!”u jednom momentu prepozna taj osmeh i pogled i sve. “Ivane, da li je moguće, da si to ti?”

“Da nisi dreknula na dete ne bih te ni primetio! Kakva slučajnost da se srećemo posle toliko vremena!”

Nastavili su priču u bašti kafića na Terazijama, odakle je Marina i potrčala. Naravno da je Ivan debelo kasnio na važan sastanak, naravno da Marinu nije interesovala nervoza malog sina, naravno da su iskreno pričali o svojim osećanjima, ne odvajajući pogled jedan od drugoga, naravno da će ostati u kontaktu…naravno da život piše romane sa srećnim krajem koji je, u stvari, novi početak!

Komentari

Komentari