Foto: 
autor nepoznat

Sajdžijine tajne (drugi deo)

Prepodnevna raskoš aprilskog dana razlivala se po ulicama. Ušla sam u već punu dvadesetšesticu i s mukom pronašla mesto za stajanje do prozora. Na sledećoj je stanici ušla oveća grupa putnika i već sam požalila što nisam pozvala taksi.S moje leve strane stajala je omanja crnokosa žena. Nosila je neku patnju u krupnim zelenim očima i pomislila sam kako je tuga ostarila njeno lice pre vremena. Od kako sam jesenas upisala studije psihologije sve češće zagledam ljude oko sebe, pokušavajući da ih čitam, po izrazu lica, pogledu, gestikulaciji, smehu i govoru. Učinile su mi se poznate njene oči. Toliko poznate da sam verovatno tren ili dva duže od pristojnog pažljivo upijala raspored žućkastih linija na zvezdi u njenoj dužici. Postala je svesna mog prisustva i blago se nasmešila. Onda je njen pogled pao na moju ruku i vidno je prebledela. Kada sam krenula da izađem iz autobusa i ona je pošla za mnom. „ Izvinite, mogu li da Vas pitam nešto?“ Poznata govorna melodija, poznate oči...ko je ovo, pomislila sam.„Pitajte, slobodno.“ „Recite mi, gde ste kupili taj sat?“ Rekla je i dodirnula moju ruku. „Dobila sam od dede, još kad sam bila mala. Na žalost, ne pokazuje tačno vreme od kako je deda umro. Pitala sam neke majstore da ga poprave, ali rekli su mi da samo sajdžija koji ga je napravio može i da ga popravi. Njega, na žalost ne mogu naći. Rekli su mi da se odselio i da je otišao da nađe kćer i unuku.“
"Ja sam Petra ", rekla je i pružila mi ruku. Onda je pružila i drugu. Na njoj je svetlucao maleni sat, isti kao moj ."Ti si sigurno Mila. Pričala mi je majka o tebi. Mi smo sestre. Sestre po ocu. Pogledaj svoj sat. Radi. Kao i moj. A nije radio do malopre. Stari Rade sajdžija ga je napravio za moju majku, za svoju kći."
Gledala sam je u čudu. Ulica se zavrtela oko mene, setila sam se starog sajdžije i shvatila da je imao oči kao njene. Sat je zaista radio i pokazivao tačno vreme.
"Da ja sam Mila. ", jedva sam prozborila. Setila sam se majčinih suza i molbe da mu oprostim. „Otac ti je, ne možeš ga mrzeti,“ izgovorila je pre nego što je zauvek napustila ovaj svet. Tada sam mislila da ću i ja od tuge umreti. Saznala sam da je otac imao porodicu pre nas i da imam sestru, koju nikad nisam upoznala. Gledale smo se, jedan dugi trenutak, pa se zagrlile, jako.Vreme je opet moglo nastaviti da teče, jer su se prošlosti pomirile u budućnosti.

Komentari

Komentari