Foto: 
Chrissi

Samotno trabunjanje

Sećam se dede koji je tražio da, kada umre, panaiju posluže u činiju u kojoj je kao desetogodišnjak prvi put doneo svoju nadnicu majci. Nadnica je iznosila kilogram brašna, ako nije lagao. Govorio je o toj večeri u kojoj je između izranjavanih prstiju držao kašiku i ustima punim hrane i ponosa pričao majci o svom prvom poslovnom poduhvatu  i o pohvalama koje je dobio od starijih na kraju dana. Rekao je tada, da je posle večere legao, neokupan. Umor ga je brzo savladao, a on je te noći sanjao kako samostalno zida obor za svinje koje će gojiti.
Deda je umeo da priča, ali gotovo da ga nikada niko nije slušao. Njegove priče su smatrane običnim trabunjanjem izlapelog čiče i te reči su se nekako besmisleno vrtele u krug oko njega. Ne sećam se mnogo tih priča, valjda zato što ih nisam ni slušao. Tek mi se ponešto uvuklo u sećanje. U tom trenutku nisam želeo da imam dedu sa teškim životnim iskustvom, već dedu koji će mi kupiti psa. Mrtvim muvama sam, tih dana, hranio pauka u uglu gostinjske sobe i bio sam utučen kada je baba metlom usmrtila tog mog ljubimca. Revoltiran tim bezdušnim činom, bacio sam na ulicu neoljušten čen belog luka koji mi je bio u džepu. Beli luk je imao zadatak da me čuva od zlih pogleda.
Ožalio sam ubijenog pauka, plakao sam za psom kojeg nemam i za svim onim stvarima koje sam želeo da imam, a koje nisam imao. Deda je i dalje pričao. Raspitivao se kod babe za svoju činiju u kojoj je donosio nadnicu, ali ona je, po dobrom starom običaju, ignorisala njegova pitanja.
Smrt je pokosila muve da bi nahranile pauka kojeg je pokosila metla. Dedu je izjedala starost, samoća i praznina iza njegovih pitanja.
Panaija je poslužena u staklenoj činiji koja nikada nije imala ništa vredno u sebi kao što je, na primer, prva nadnica.

Komentari

Komentari