Foto: 
autor nepoznat

San

Ulazeći u tu birtiju poput duha, milila sam kroz zadimljeni vazduh. Pokušavala sam da vidim kakva je to kafana.

Videla sam karirane stolnjake prebačene preko drvenih, starih stolova, drvene teške stolice, neobrušenih ivica. Bila je potpuno prazna sem jednog stola za kojim su sedela dva mladića. Izgledali su poput mladića iz pripovetki realizma, bele pamučne košulje, čakšire i tanki brčići. Mladi obojica u licu, sada su bili podbuli od nespavanja i alkohola. Kada se moj spiritualni objekat primakao još bliže ovom stolu, video je gnusne scene o kojima je teško i pisati. Naime, pošto su sedeli do zide, mladić sa moje leve strane je držao na omči ovog mladića sa desne strane uz pomoć neke pamučne krpe koja je bila iskrzana i iscepana. Specijalno napravljena za ovu situaciju. Mladić je bio ljubičast ispod očiju i kapilari su se videli golim okom. Bio je između života i smrti, mogao je da bunca ali se držao grčevito. Čudno, ali kao da je uživao u tome svemu. Čak je i pritom pio pljuvačku ovog drugog iz pepeljare, pomešanu sa pikavcima, srkao je kao da pije pivo.

Gledajući dovoljno dugo da mi se smuči, pokušala sam da saznam ima li ovde ikoga ko bi mogao da zaustavi ovo gnusno delo. Pogledala sam oko sebe, slabo sam videla išta od ustajalog dima koji se danima nije pomerao jer se prozori ne otvaraju dok se igra ne završi. Kakva igra? Pa to je igra, koja traje dok ne ostane samo jedan život. Nešto poput ruskog ruleta, samo mnogo sporije, pedantnije i bolnije. Kad sam malo bolje pogledala, levo od mene dolazio je ojači muškarac, ne mnogo stariji od momaka. Videla sam samo deo oko pojasa i ruke. Bile su teške i maljave, bile su jake, krupne i odlučne. Bile su strane i hladne, a opet to su bile ruke čoveka iz naroda kojeg svi poznaju. Malje su bile guste i crne sa uredno sređenim noktima na mesnatim prstima. I on je bio u košulji, ali u mnogo elegantnijoj nego mladići, rukava podvrnutih, odavao se utisak kao da privodi kraju mučan posao. Naslonivši se na astal, izgovorio je: ,,Nu, je li ti dosta? Ajde, boga ti, hodi kući ženi i onoj čeljadi, poigraj se sa njima i vrati im se. Ostavi se ćorava posla, vidiš li, jadan, da ti ne ide. Izgubićeš!“ Sa osmehom bolesne osobe koja uživa mazohistički u svemu ovome, nasmeja mu se mladić prkosno u lice, jedva podižući pogled ka njegovom liku. Pogled maglovit i drzak, pogled ponosna čoveka koji nema šta da izgubi, čoveka koji se kezi u lice trenutno svojoj sudbini, samo ludak može to da uradi, a da ne zažali. Ali ovaj nije, nijednog trenutka, nije posustao u svojoj nameri, da istera do kraja igru, da ne dozvoli da izgubi. ,,Ajde, jadan ne bio, pušti đa'ola, em si platio da igraš, em ćeš još izgubiti! Pa gde to ima? Sačuvaj makar život, kad novac nisi. Imaš za koga da živiš i dišeš, nemoj propasti kao drugi. Mnoge sam video kako ih ova igra opija! Opija ih sevdah, opija ih želja da upravljaju svojim životom, da osete vlast. Kad su ceo život podanici, hoće makar da kraj odrede sami. Ali, opet kažem, nemoj, mlad si, ne treba ti ovo, ćeraj đecu i ljubi ono najmlađe. Petoro ih je, luđače, što ti je?!“ Izgovarajući ove rečenice, koje su pune saveta, i dobrih misli, nešto nije baš pokazivalo u očima ovog čoveka da to i misli. Videlo se da je iskusan, procenio je dobro u kakvom je stanju mladić, procenio je da neće posustati i da ga ove reči samo peku još jače i poput goriva mu ulivaju samopouzdanje. Obrve su mu se mrštile, glas je bio roditeljski, zapovedački, ali oči...oči su caklile. Kao već ulovljen plen, pred samu smrt kako se koprca, tako je gledao ovog mladića. Za njega je bio miš uvaljan u lepak koji poslednje snage ulaže u spas. Ali ovaj miš je uživao. Osećao se moćno. Osećao se ponosno. I glavni je to osetio. Shvativši da se igra nastavlja, klimnuo je glavom u potvrdnom smislu i odmakao se od flekavog stola. Odgurnuvši se oberučke, primetila sam papir u levoj ruci, zgužvan i isprljan. Vidi se da se godinama koristi i da se presavija svaki put na novu stranu. Ali, pitanja na tom papiru su ta koja su bitna. Obrisavši guste, crne brkove, i pljunuvši na pod, kao simbol donesene odluke, postavi poslednje pitanje. Znajući već unapred šta sledi, tužno je pogledao u pod. Mladić postade sada beo u licu. Ljubičasta boja se skroz izgubila, i sada je sivilo prevladalo. Pobednički osmeh pada sa lica mladića, i izbezumljen pogled stupa. Momentalno otrežnjenje poput kofe realnosti vraća ga u godinu, mesec, dan i noć u kojoj se nalazi. Zum out i ovaj mladić je svestan da ne želi da je tu, da je pogrešio, da se zaigrao. Plačući vadi pištolj i moli da ga puste, natežući pištolj nesvesno i u strahu puca na našeg ,,voditelja kviza“. Moleći za život iz sekunde u sekund shvata kako ide iz greške u još veću grešku. Vreme curi i nema više ideja za beg, vezan je, drugi mladić ga i dalje drži poput psa, samo što se sada ne oseća moćno, oseća se uplašeno i hoće kod svoje žene i dece i bebe, hoće da ih zagrli i da im se izvini. Da zaplače i zakuka. Poljubi voljenoj stope i nastavi dalje. Gledajući krv kako curi iz ruke voditelja, želi da je sve ovo san, hoće da se probudi, hoće da nije tu. Dok voditelj vadi sekiru, unapred spremljenu za ovakve situacije kada se uplaše i ne žele da plate kaznu, i njome maše ka mladiću. Mladić gleda sve ali i dalje razmišlja kako mu je žao, želi jako da njegove molbe budu sada uslišene i da samo ode. Ali mi ne čujemo da on otvara usta. Vidimo samo ovlaš kako ga voditelj kida na pola, poput klanja kakve svinje. Ništa mnogo drugačije, vičući kroz zube više za sebe: ,,Majku ti seljačku...mene si našao!... Lepo sam rekao: Idi, mani se, vreme je...ali ne!! Ostao si, i vidi sad...vidi šta si uradio, vidi šta moram da radim zbog tebe! Ccc...e kukala ti majka, crni sine...uh, umorih se... Mile, daj tu rakiju! – Koju, gazda? – Onu moju, znaš već, tamo u dnu šanka je držim...ajde, sine, požuri pile tatino...pa da i ovog završimo… Ostanem li ovde još tren presvisnuću od gladi...uh, biće ga teško spakovati ali uspećemo valjda nekako…ajde pile tatino, skapah ovde...!"

Komentari

Komentari