Foto: 
Heinz Wille

Sanjati tuđi život

„Dobro jutro“, rekla je blago se osmehujući. Čovek do nje nije ništa uzvratio. Neverovatno... Nisam ni znala koliko toga možete da ponudite. Zbilja ste veoma zanimljiva osoba.“ Protegla se podužući ruke uvis, i pritom svukla posteljinu koja joj je otkrila mlečno belu kožu. Spavala je u bezličnoj zelenoj spavaćici. Dugačka crna kosa potpuno joj se zamrsila usled nemirnog sna, a oči su joj i dalje bile poluotvorene. Tiho je uzdahnula i nastavila da leži u izgužvanoj postelji.                                                                                                                                                    

Svitalo je. Sunce se polako probijalo kroz roletne padajući upravo tamo gde je uvek prvo mogla videti vazu sa cvećem, potom mali notes pored, zatim čoveka koji je i najobičnija jutra pretvarao u najlepše priče koje je mogla doživeti. Iako nije progovarao ni jednu jedinu reč.                                                                    

„Sećate li se svog detinjstva?“ obratila mu se. „One trešnje na koju ste se često uspinjali da biste ste se igrali sestrinim lutkama? Drvo vam je bilo utočište, dovoljno veliko da izdrži težinu i dovoljno skriveno kako bi čuvalo vašu nedozvoljenu igru. Sa te trešnje ste prvi put pali i doživeli blaži potres mozga. Mora da je bilo uzbudljivo... Meni bar jeste.“                                                      

Zastala je na trenutak, pa je nastavila smešeći se. Ili kad ste, kao dečak, prvi put otkrili da ne vidite slova na tabli iz poslednje školske klupe? Bile su vam potrebne naočare. Stideli ste se da ih nosite, ali je vaša želja za znanjem bila veća od zadirkivanja i ruganja ostale dece. Bili ste tako luckasti...“

Zaustavila se i pogledala čoveka do sebe. Poželela je da ga dodirne. Izgledao je tako mirno dok spava. Često joj se činilo da se katkad pomeri. "Bilo je davno, ali sigurno se sećate prve svađe svojih roditelja. Imali ste oko šest godina i stajali ste uplašeni iza vrata, a svaka njihova reč urezivala vam se trajno u uši, plašio vas je svaki pokret do te mere da ste drhtali... Želeli ste nešto da učinite, ali suviše ste se plašili očevog glasnog uzvikivanja i majčinog piskavog negodovanja. I tako ste se uznemireni vratili u krevet i sanjali more koje ste prvi put ugledali te godine, i kada su roditelji bili srećni dok su šetali po pesku držeći se za ruke...“

Jutro je već bilo svanulo i svuda se mogao čuti prijatan cvrkut ptica. Negde u daljini zvuk automobila. A ona je mislila samo o čoveku koji je do nje ležao, prikačen za aparate. Svakog jutra živela je sa nadom da će se probuditi i početi sam da doživljava sopstvena sećanja, umesto da to ona čini za njega. Bilo joj je lepo, zbilja, bio je čovek pun zanimljivih iskustava i od njega je mnogo naučila, ali... Nije znala kada će početi da živi sopstveni život. Nesebično je dopuštala da joj njegova sećanja postaju snovi, dok na javi nije imala prošlost na kojoj bi mogla da gradi svoj život. Kada izađe iz bolnice. Kada bude izlečena. Sklopila je oči.                                                                                                                          

„Noćas sam sanjala vaše prvo putovanje vozom. Kako ste bili srećni... To jutro vas je uvek, kasnije u životu, podsećalo na kolače sa mirisom vanile... I na reski miris očevih ruku. Roditelji su vas ispraćali na stanici, i dok ste im mahali nosem priljubljenim uz staklo, osećali ste kako vam već nedostaju. Niste ni znali da ih vidite poslednji put...“  Zaplakala je.

Jasna Rakićević

Komentari

Komentari