Foto: 
Ken Mattison

Sledovanje bola

Stajala je u dnu stepeništa, malo pogurena, s pohabanom kariranom torbom o levom ramenu i starom, posivelom kanticom od nekog bivšeg Eurokrema u desnoj ruci. Po njenom žutom šalu sipila je sitna, zimska kiša, ona što hladi na duge staze. Ona što se i gledana kroz prozor tople sobe, uvlači u pore, u nozdrve i kosti, što usporava krvotok i ostaje u njemu... Iza i ispred nje bio je red, poduži, isprekidan, svi su stajali u paru, ili čak po troje, samo je ona stajala sama. U stvari, nije baš bila sasvim sama, uz njenu se nogu motalo malo šareno kučence, umiljato, mršavo i veselo. Njuškalo je cipele onih što su izlazili kroz poluodškrinuta, siva vrata, noseći pod miškom hleb ili dva i kilo čemera u posudama svih oblika i vrsta. Pogled joj je bio odsutan, na levom oku zamagljen beličastom mrenom i disanje sitno, utišano, kao da se boji nekog iznenadnog prekida. Red se sporo pomerao napred, ljudi ispred nje su nešto glasno pričali, kiša je padala pod sve oštrijim uglom i  kuče se pribijalo uz njene noge da se ugreje. Bližilo se podne kad se uspela uz poslednji, peti stepenik i ušla u polumračni hodnik, koji je mirisao na kupus i na...samo kupus. Sa kupusom. Nije volela miris, a ni ukus kuvanog kupusa. No, nije odbila tih par kutlača nečega što je mirisalo na kupus, pa je pažljivo zatvorila staru kanticu crvenim poklopcem, uzela veknu hleba i pošla ka vratima. Visoka, koščata žena koja je delila obroke je uhvatila za rukav kaputa i odvela u stranu, iza ormana u kojem su bili hlebovi i prazni sudovi. Gurnula je poveći zamotuljak u torbu o njenom ramenu i skoro je izgurala iz prostorija nekadašnje Mesne zajednice, neodgovarajući na njeno jedvačujno zahvaljivanje. Bio je četvrtak, 16. novembar, u narodu poznatiji kao Đurđic. Bio joj je rođendan, zvala se Đurđa, rođena ’47, kao jedino dete u porodici na čijem je nacionalizovanom imanju sagrađena zgrada u kojoj je pre neku godinu otvorena narodna kuhinja kroz čija je vrata umorno izašla i praćena skakutavim štenetom, odšepala niz mokru ulicu, sklanjajući se od povremenih naleta vode ispod točkova bahatih vozača, koji su gazili svoje konje, ne žaleći ni njih, ni prolaznike. Bila je krojačica u penziji od koje je jedva uspevala da kupi sve potrebne lekove. Za ostale dažbine i potrebe, jednostavno nije bilo para. Odrekla se struje, da šije više nije mogla, vid je izdao, komšiluk zaboravio, dece nije bilo u njenom životu, a  mali šareni ker jedina joj radost. Ušli su zajedno u hladni stan, umorno je spustila torbu i koficu na izbledelu mušemu stola u kuhinji, sipala varivo u šerpicu s plavim tufnama i pokušala smrznutim prstima da upali mali plinski uređaj pored šporeta. Nije joj uspelo. Udrobila je u tanjir malo suvog hleba, sipala čorbu od kupusa preko i uzela kašiku...Kucov je skočio na stolicu pored njene i mahao veselo repom. Otvorila je torbu, izvadila  iz belog zamotuljka konzervu paštete, s naporom je otvorila i njenu sadržinu izručila na plehani tanjir na podu. ’’Hajde,  Srećko, da se ruča. Danas nam je divan dan....’’ Kiša je prešla u susnežicu, koja je, bez kucanja, ulazila kroz polomljeno staklo vrata na terasi, nošena vetrom... 

Komentari

Komentari