Foto: 
huyendothanh

Sledovanje bola - deo peti

Bila je nedelja, 16 sati, sivo i vetrovito popodne, kada su upokojenog Mitu Žacu dovezli u kapelu na Novom gradskom groblju. Suprotno uobičajenom, u kapeli u tom času nije bilo ni jednog posetioca na proputovanju ka večnosti. Da je mogao da se izjasni o tome, sigurno bi se radovao. Nikola je ostao nekoliko minuta duže od pogrebnika i radnika  koji mu je ostavio ključ i otišao, da se ugreje u svojoj maloj, ali udobno uređenoj i toploj kancelariji. Stajao je, bez misli, bez emocija, bez uspomena, pored  kovčega, očekujući da se desi nešto, ni sam ne znajući šta, ali nešto što će ga pomeriti s mesta, jer, noge su mu bile od olova. Tišina se krto lomila u povremenom fijuku vetra i plamen voštanice je pucketao u ritmu otkucaja njegovog srca, ili mu se bar tako činilo, ali ništa nesvakidašnje i vredno pomena nije se događalo i već ga je preplavilo razočarenje što smrt nema neki eho, neku skrivenu mantru koja bi mu pomogla da razume svoje zaleđene misli i osećaje o rođenom ocu.Onda se začuo zvuk motora automobila u blizini i glasan razgovor nekih ljudi koji su prošli pored njega i ne primetivši ga. Shvatio je da  su dovezli novog pokojnika, pa se prekrstio, pogledao još jednom kovčeg i izašao, zaključao i brzim korakom prošao kroz masivnu kapiju od kovanog gvožđa, ne osvrćući se.

Ono što nije mogao znati bila je činjenica da su u kapelu pored njegovog oca dovezli nekog poznatog i bliskog Miti Žaci. Sloba zvani Kockica, lokalni maher sa kartama, bio je nekad pajtos njegovog oca, ali su se na jednoj godišnjici mature žestoko posvađali  i zamalo poubijali, pijani i obnevideli od besa. Sloba je godinama bio bitku s opakom bolešću i siromaštvom, iako je kroz njegove kockarske prste prošla reka novca, tuđeg, naravno. Tog jutra su njegovi bubrezi otkazali poslušnost, dijalizama je došao kraj, a bolničar koji ga je našao, zauvek usnulog pored aparata na kojem su svetlele crvene i zelene lampice, s olakšanjem je odahnuo. Neće morati više da ga vezuje i obuzdava njegovu potrebu da počupa igle i cevčice i baci na pod sve što mu dođe pod ruku.

Nedugo za tim, stigla su još jedna pogrebna kola. Dovezla su žrtvu neopreznog prelaženja ulice, u magloviti sumrak, ispod ulične svetiljke koja nije radila. Gospođu Milevu, komšinicu i prijateljicu krojačice Đurđe, pokosio je pripiti sin lokalnog baje, dok je isprobavao performanse tek ukradenih kola. Đurđa je došla neki minut kasnije, drhtavom rukom upalila sveću i spustila par cvetova i tresući se od jecaja koji su nadolazili u talasima, pokušavala da namesti neposlušni pramen kose  na hladnom čelu pokojnice, prijateljice koju je volela kao sestru. Setila se, u trenutku, kišne večeri u kojoj su joj javili da je njena rođena sestra Gordana napustila ovaj svet, samo nekoliko minuta nakon porođaja. Setila se razbijenog stakla na vratima porodilišta i unezverene babice koja je drhtala od straha pred besom i jaukom njenog  zeta Dimitrija, koji je urlao na nju i doktora... Setila se kako je nekoliko dana kasnije uzela u ruke maleni beli zamotuljak iz kojeg su je gledale krupne plave oči oivičene dugim trepavicama, iste kao sestrine i kako je molila Mitu da joj dozvoli da bar neko vreme bude uz sestrića, iako je znala da on ne može očima da je vidi. Nikada joj nije oprostio što je mlađoj sestri branila da se viđa s njim i protivila se njihovom braku. Odneo je svog sina i zabranio joj da dolazi i nikada se nije predomislio.

Sela je na hladnu klupu ispred kapele i čekala Milevinu decu, sina i ćerku, da stignu, ne osećajući vetar i po neku kap kiše, bolno zaronjena u sećanja. Milevina nesreća je prelila čašu bola. Godinama su bile podrška i utočište jedna drugoj, pogotovo od kad su deca njene prijateljice otišla iz grada, u potrazi za poslom i boljim životom. Sada je osetila da je sama na svetu i to je osećanje tuklo u njenim slepoočnicama, kao malj. Sumrak se spuštao i nije, ionako slabovida, mogla da vidi likove na umrlicama susednih kapela, ali nije imala snage da ustane i pogleda izbliza. Milevina deca su ubrzo došla. Kad ih je zagrlila, tek je onda postala svesna hladnoće i vetra. Jedva da su progovorili par reči s njom, zagledani u svetleće ekrane svojih telefona koje nisu ispuštali iz ruku ni dok su majci palili sveće. Stajala je po strani još nekoliko trenutaka dok su oni zvali neke rođake i jedno drugom upadajući u reč nabrajali koga su pozvali, a koga nisu, pa se umotala u stari žuti šal i  sporo vukući bolnu desnu nogu, otišla stazom ka kapiji, a da oni nisu ni primetili. Špalir spomenika pored kojih je prošla  šibao je pogledima pokojnika  i mrakom koji se spuštao na grad, težak, s vonjem truleži iz  mokrih divljih deponija pored puta. Pomislila je na Srećka, malog, šarenog kucova koji je čeka na pragu stana, pa je ušla u pekaru na uglu i istresavši ono malo sitnine što je zveckalo u džepu kupila dve kifle od juče, za večeru.

,,Divan dan, za odlazak s ovog sveta’’, rekao je tog jutra upravnik Nikoli, dok je otključavao svoju kancelariju i otresao mrvice bureka s brade. Pružio mu je papire s osmehom i čvrsto mu stegao ruku. Za njega je ovo bio dan kao i svaki drugi. Nikola je zaustio psovku, pa se ugrizao za jezik, zalupio vratima i otišao po venac u cvećaru pored kapije. Ljubazna, bucmasta prodavačica ga je pitala da li mu treba još nešto, vratila kusur i  bacila njegovu novčanicu preko poređanih buketa , za dobar pazar tog dana, jer bio je prva mušterija. Na vratima cvećare umalo se nije sudario sa  pogrbljenom staricom, umotanom u izbledeli vuneni šal, oko čijih je nogu veselo skakutao mali šareni mešanac. Pogledala ga je i brzo skrenula pogled, uočivši njegov ožiljak. 

Ispred kapele je već bilo nekoliko Mitinih i Slobinih pajtaša i svi su glasno evocirali uspomene, nabrajajući koga sve nema od njihovog društva. Otvorio je kapelu,  ušao i spustio venac. Primio je  njihovo saučešće, tapšanje po ramenu i po neku psovku, na račun života i  izašao. Trebalo mu je vazduha. Činilo mu se da umesto pluća ima mermernu ploču u grudima koja ga pritiska. Seo je na klupu, zapalio cigaru i pokušao da se sabere. Ispred susedne kapele se okupilo mnogo naroda, video je i neka poznata lica, ali nikome se nije javio. Onda je ugledao staricu s psetancetom, kako ide šepajući stazom i setio se da je već nekoliko puta video ispred narodne kuhinje. I jutros u cvećari. I ona nekog ispraća, pomislio je i bacio opušak. Prošla je pored njega i na trenutak je u njenom liku razaznao nešto poznato, pa se trgnuo, trudeći se da od krhotina sećanja sklopi razumljivu i jasnu sliku, ali mu nije uspevalo. Nestala je iz njegovog vidokruga ušavši u kapelu levo od Mitine, samo je šareni psić veselo trčkarao okolo i njuškao, nadajući se nekom zalogaju. Pronašao je u džepu ostatke nekog keksa, izvadio i spustio ih pred njegovu njuškicu. Starica je izašla i prepoznavši neke od Mitinih drugara, prišla da ih upita zašto su tu. I pre nego je čula njihov odgovor, ono njeno zdravo oko ugledalo je Mitinu policijsku šapku, i guste brkove koji su upola skrivali pomalo cinični osmeh s kojim je gledao fotografa. Ispustila je sitan krik i zanjihavši se, pala  pored venca i krsta, pre nego je iko uspeo da reaguje. Nikola je u dva koraka bio tu i podižući je, čuo kako ponavlja: ,,Gordana, oprosti, Gordana...’’ Neko mu  je dodao flašu vode, pa je poprskao i s radošću video kako dolazi svesti. Jedan od Mitinih kolega s posla je prepoznao i glasno uzviknuo: ,, Pa to je Đurđa, sinko, Gocina sestra, a tvoja tetka!“ Uspomene koja su ga preplavile i suze koje su potekle iz oka razbile su kamenu gromadu u njegovim grudima i zagrlivši jedinog preostalog člana svoje izgubljene porodice, zagrlio je i dečaka koji krišom od oca jede svilene bombone koje mu je kroz ogradu obdaništa, jednog isto ovakvog sunčanog dana, dala lepa crnokosa žena, s plavim očima i pomilovala ga po obrazu.

,,Divan dan za odlazak s ovog sveta“, rekao je i Ljupče, pristigavši pred kapelu i pripretivši Mitinoj slici gudalom, zasvirao poznatu melodiju iz Vrućeg vetra, onu uz koju je Mita porazbijao najviše čaša i flaša po varoškim birtijama.

Komentari

Komentari