Foto: 
autor nepoznat

Soba u mračnoj želji

Dugo je toga dana lutao, ne znajući koja je to nepoznata ulica, koju nikada nije video. Već danima besan, histeričan, najviše nemoćan, nije uspevao ukrasti ni trenutak. Već dugo iz mračnih misli i haotičnih želja, iz njegovog pera nije izašla nijedna napisana rečenica. Odjednom kraj, ili prekid, ili nebitno šta, kao da je neka ogromna sila ukočila prste, poremetila misli, ne dozvoljavajući mu da iz dana u dan prosipa otrov.

Osećao se jadno, najbednije, a takvom stanju  još više teskobe u grudima, davala je rastuća bolesna želja, koja bi, s vremena na  vreme,  nestajala,  vraćala se i sve više i više, divlje i divlje, pustošila ga. Osmeh mračnog oka, ponekad bi slivao osmeh kiselog zadovoljstva lažne sigurnosti, ali bi nestajala. Bilo mu je  teško, možda nikada tako mučno i teško, dolazo mu je nagon da vrišti, urliče, da vapi, ali ko ko bi razumeo urlik, osim nje koju nikada nije susreo, bez nade da će... Ona je živela negde duboko u njegovoj mračnoj nevidljivoj sobi, ali je nije susreo, a  sada bolno priznaje sebi da nade i nema, priznaće sada na kolenima u blatu, da je poražen od siline lažne nade...

Na udaljenost najupornijeg pogleda prodornih očiju, ona je nazirala da tu, gde se rađao mesec, možda postoji on, nije on taj o kome je mislila, ali je ON. Rastrese mokru kosu po bade mantilu, nehajno provuče češalj kroz svoju kosu . Sve ležerno, večeras neće nikuda i nema potrebe za žurbom, spremanjem, večeras će setno razmišljati, bez buke olovnih glasova. Večeras je noć za pregledanje požutelih fotografija, za sećanja i čuvanje skrivene tajne.

Niko ništa nije znao, ni slutio o njoj. Vešto je,  bez buke, zaobilazila sva glupa pitanja, otrcane fraze i najviše tupe poglede, zabezeknutih lica. Ko je ONA? Da li je to važno, ne, a i baš u  inaćenju sa olovnim glavama koje su povijene plovile hodajući, baš iz silnog otpora, prećutala je sve. Dvorac, koji je ostao zgarište, posečena ljudska tela, koja su je branila, nizove izgorelih slika života i samo njega, koji ju je branio, čuvao, sačuvao i... Živela je već dugo u kišnom gradu, ali njeno lice je bilo mlado kao i onog  dana kada su je prvi put ugledali. Čuvala je tajnu, eliksir koji je čuvan za dan kada...

Čvrst i siguran pogled podigao ga je iz  blata, otresao tugu i jad, obrisao lice,ali...ko je to? Pomisli on, ko se to igra? Zadihano je šaputao svojim očima, nikoga ni na najprodorniji pogled uperen u mesečinu. Činilo se kao igra, neslana i  gorka šala, on i niko, on i NIKO. Činilo mu se da je ovo trenutak, onaj trenutak, kada sebi sme priznati da je u ovoj  noći natopljenoj gorčinom kap ludila uzela danak i  da je konačno postao jedan od gomile sa vezanim rukama, koji tupo zure u tavanicu neke zgrade. Ostao je privid slobodnog tela, privid da rukama može leteti, trčati kao gazela, to je privid, laž, večeras je...

U tami sobe, poluležeći u  fotelji, zatvorenih očiju, vraćala je pređašnje trenutke, dok je pod toplinom svetlosti, uredno slagala sećanja. Prijatno se osećala, još uvek nije umrla, jer umire se, ne smrću, umire se kada nema sećanja... U mislima, u sobi strasti, koja je živela u  njenom umu, kao da se izvlačila neka senka, s mukom, ali uspevajući, izlazila  je kroz tesan prozor, koji je bio zazidan ugušenim osećanjima. Senka se snažno borila, razbuktavala se silina želje, olujna snaga volje, puzeći, grabila je niz hodnik. Još korak, polustojeći, još korak i sloboda, kao da je odzvanjalo.

Smireno, skladno telo, pokriveno, spavalo je najmirnijim snomnbez grča, samo se moglo nazirati skladno disanje, mir i spokojstvo. A, iznad krova mesec je na tronu spavao, prekrio je grad, uspavao sve i svakoga uživajući na tronu...

Kroz san, na dohvat najbližeg pogleda, izranjalo je lice. ON, nežno nagnut nad snom, rukom je dodirivao kosu, nije se videlo najbolje, ali činilo se da u drugoj ruci, na ispruženom dlanu, stoji dar za nju.

Nežno, vezivala mu je ruke, to je taj dar koji nije bio u koferu  njenih uspomena, a on, on je bio taj o  kome nikada nije razmišljala, jer, znala je...

Komentari

Komentari