Foto: 
Rick Pajette

Šta da...

Jedva sam došla do plaže. Nasip se naglo prekida i da bih nastavila, morala sam da skočim dole. Dalje je preko rečice vodio metalni uski most, širine tek da se jedva mimoiđu dva čoveka. A posle njega livada, na livadi klupe, malo dalje uzvišenje i nepregledne njive. Pored klupa zagašeni tragovi vatre. Tako jedno tuce,  a sve uredno uokvireno kamenjem. Tu se vikendom roštilja, skuplja se društvo, peva, razvlači se harmonika, udaraju žice gitare... U ovom kraju je to bila tradicija. Kao nekada splavarenje. Za praznike se krčka riblji paprikaš, pasulj sa suvim mesom, na vrelom kamenju pekla se paprika. Mada, roštilj je bio glavni. Mirisalo je i dimilo se od ranog svitanja do kasnog mraka. Leti su jedna manja i druga velika reka, bili naše more. Dolazilo se pravo s posla, prostiralo ćebe, vadile šerpice sa ručkom, izlomi hleb rukama, svako iz jedne ruke grize hleb, a drugom vadi ono iz šerpe. Niko nikoga nije gledao niti mu zavirivao u posude sa hranom, svako je bio zauzet sobom i svojom bližom porodicom. Deca su cičala i skakala i bilo je gužve k'o na vašaru. Vodenica je pravila dodatnu buku i bilo je neverovatno da nikom nije smetala ni gužva, ni buka ni vriska dece, ni dim ni izmešani mirisi. A tek hrkanje! Spavača je bilo koliko i budnih ili su oni budni započinjali san ili oni što su spavali, počeli da se bude. A tek vikendom! Iako je prostor bio nepregledan, praznog mesta koliko za jednog čoveka, nije bilo.

Danas nikoga nije bilo na obalama rečice i reke izuzev mene. Sela sam na jednu od klupa dok mi je u nozdrve ulazio težak miris zagašenog pepela. Jeste daleko od centra grada, ali baš zato u ovaj natmureni dan, bila sam skoro sto posto sigurna da nikoga neće biti. Sav normalan narod sedi u svojim kućama, tek se istrči da se nešto kupi, a ja piknikujem!

A, u stvari, danas sam baš ovde htela da budem. Sa klupe sam gledala vodenicu napravljenu od debelih dasaka premazanih uljem. I dalje radi, melje kukuruz u predivno projno brašno. Ovde je ono najlepše, taze i najjevtinije. Ispod vodenice kojoj se prilazi levo bočno, jer je izdignuta, stoje gvozdene šipke, a na njima se ogromnom brzinom vrte točkovi-turbine u koje udara voda iz kanala koji dolazi sa suprotne, desne strane vodenice I tako vrti tri točka-turbine. Kako voda pada na njih svom silinom točkovi-turbine koji se brzo okreću, prskaju u predivnim lepezastim mlazevima i prave široke vodene zavese. Oni okreću kamene vodenične točkove koji se nalaze u samoj vodenici i zavisno od potrebe, vrti se jedan, dva ili sva tri točka-turbine. Ispod i ispred turbinskih čeličnih  napregnutih točkova, zašiljenih pri vrhu kao zubci na testeri, od kojih je jedan najistureniji, a druga dva se naleze iza njega i prilično su uvučeni, nalazi se bistri plićak u koji kada se sedne, lepezasti mlazevi vode padaju preko onoga koji sedi ispod, prebacuju se preko glave i čovek se oseća kao u nekom vodenom tunelu koji su minijatura ogromnih talasa koji mogu da se vide na reklamama atraktivnog sporta skijanja na vodi kada “urolani” skijaš na dasci izlazi iz vodenog tunela ozarenog lica.

Počeo je da pada pravi letnji pljusak. Za par sekundi bila sam mokra. Kroz tanku košulju po osetljivim leđima i vrhu grudnog koša, prosto sam osećala bolnu težinu krupnih kišnih kapi. Po središtu glave takođe. Nisam se zaklonila. Vratila sam se sećanju na vodenicu i jednom vrelom letnjem danu. Moja devočjica od nepunih pet godina igrala se sa drugaricama u plićaku. Moj otac, koji je u slobodnom vremenu bio strastveni ribolovac, je za moju ćerku, a svoju omiljenu unuku, još pre godinu dana učinio je dva, da kažem čuda. Jednog dana, došavši sa posla, već su obavljali ručak. Tata je tog jutra napecao punu kadu drinskih mladica. On to odmah pored reke očisti, kući dovrši fino čišćenje i baci na roštilj. Sve je bilo super do trenutka kada sam videla da moja ćerka, koja je tada imala četiri godine (!), sama jede pastrmku. Spustila sam torbu i potrčala ka njoj, uhvatila joj ruku koju je u tom trenutku prinela ustima sa parčetom ribe i zaustavila je. Zar tako malom detetu davati da samo jede prženu ribu? Otac je uzeo vlažnu krpu, obrisao svoje prste, uhvatio me nežno za ruku i rekao: Ona od prošle godine, kada je bila u gostima kod nas, jede sama i to moravsku ribu punu kostiju. Dete moje, budi bez brige, naučio sam je kako da bez opasnosti sama jede ribu. Onda je moja ćerka primakla parče pečene ribe i prihvatala sekutićima po milimetarskom razmaku ribu i sitno je seckala zubićima, sitneći tako i slučajnu kost ako bi se našla u zalogaju. Drugo čudo kojem je naučio moju ćerku je plivanje. Plivala je kao riba. Kada smo tih godina odlazili na more, pored nas su se mnogi ljudi divili njenoj umešnosti u vodi. Pored plivanja poput malog delfina u obaveznom jednodelnom roze kupaćem kostimu, ronila je i izranjala, baš kao delfin. Bilo je uživanje gledati je.

Ja sam, držeči sinčića od godinu i koji mesec, došla u plićak ispod vodenice. Sa golišavim detetom u krilu, sela sam u bistru vodu dok nam se preko glave prebacivao lepezasti mlaz vode sa točka-turbine. Mali je cičao od sreće i pljeskao ručicama po vodi. Ja sam se smejala i uživali smo tako oko desetak minuta, a onda ustala da ga nahranim. Odjednom sam kao ukopana stala. Mesto na kojem sam sedela sa detetom, nalazilo se tik petnaestak santimetara od čeličnog točka turbine koji se besomučno vrteo. Bila sam nageta napred prema detetu…odjednom mi je brzinom munje prošla pomisao: “Šta da sam se navalila unazad? Za tih kratkih, prekratkih petnaestak santimetara, ili samo ruku za toliko pomerila?”

To je bio moj poslednji dolazak leti  na plažu. Niz mokro lice lila je bujica suza još više kvaseći košulju niz koju je voda klizila, jer previše natopljena vodom nije mogla da zaustavi oticanje suza izmešanih sa kišom. 

Komentari

Komentari