Foto: 
Wendy Nelson

Šta je radila ta četiri sata

Dok je sunce izbijalo negde na istoku, prozorska okna su još bila hladna. Iz sna je okom okrznula nebo, vedro, plavo, osunčano, a onda je opet zagnjurila glavu u svoj jutarnji mrak.

Za buđenje bilo joj je potrebno vreme koje se nije merilo satom. Moglo je trajati samo par sekundi, ali je, takođe, moglo da potraje i do podneva, sve je zavisilo od količine užasa kojom su je noći pohodile. Nikada nije pričala o snovima, osim ako su bili upadljivo gnusni. Onda su bili i čujni, a tada su bili i ogoljeni za sve koji su mogli čuti deliće njenih snova istočene u krike.  A, baš je tog jutra imala težak pohod na srce, koje je tuklo bitke za razum u snovima o otetom i prokletom, o svesti i podsvesti protkanoj užarenim lancima jave ogrnute u crne kožuhe i zapaljenih očiju. Da bi se iz mora probudila i zaustavila suze, radila je male kućne poslove i kao dim, provlačila se po stanu, uvlačila se u nepotrebno i smrdela na žalost ponovljenih radnji bez ličnog zadovoljstva.  

Televizor je retko palila, reči su joj smetale u trenutcima kada se podsvest od reči još nije oporavila. Što je san bio ružniji, to su njena čišćenja bila temeljnija. Tog je jutra skinula sve tepihe i tresla ih kroz prozor, ne shvatajući uzaludnost tog čina po vetru koji je prašinu vraćao nazad u tkanja. Stoga je tu radnju ponovila više puta, da bi na kraju rukama odvajala komadiće prašine i duvala ih u belinu dana koji nije primetila.

Nakon sesije sa prašinom, primetila je da se isprljala, pa je prionula na ribanje sebe. Oprala je vrat i lice, ruke do lakata, a onda i kosu koja je uhvatila prašinu. I, izlazeći iz kupatila, ponovo je osetila smrad snova. Onda se dohvatila ribanja podova. Za to je koristila džoger i mirišljave hemikalije, jer su najbolje  ubijale reski smrad izgorele sreće. Tokom ribanja, veoma pažljivo je pomerala sve delove nameštaja, sve sitnice, a dohvatala je ćoškove vrlo oprezno, da se neki smrad ne zavuče u pukotine i ne ostane u stanu doveka.

Dok se pod sušio, pušila bi i gledala minuli rad, a raspoloženje bi joj se vraćalo, budila bi se polako iz svog pakla. Tog jutra se pod brzo osušio. Toplina sunca koje je pevalo onu prolećnu, osušilo ga je brže nego inače, pa joj je cigareta još ostala da dogoreva u pepeljari, dok se ona nemirno vrzmala po kuhinji. Uhvatila se ribanja šporeta, kuhinjskih delova i sudopere, a pločice je laštila oštrim sunđerom u strahu da se neka gamad ne pojavi na kap suze ili soka iz očiju koje su, širom otvorene, bile slepe za sve osim za čemer unutrašnje bitke koju je gubila.

Najzad, završila je i to ribanje, pa se skljokala da malo odmori noge i ruke, srkne gutljaj kafe i zapali jednu pored prozora. A, dan je već uveliko pevao, žamor, cvrkut, lepota i miris svežeg. Najzad se nasmešila i oduvala sa poslednjim dimom cigarete i poslednji trag noći. Osvrnula se, bila je zadovoljna, a onda se pogledala u ogledalo i sučila se sa bledim licem upalih očiju i tužnog pogleda. Na brzinu je skoknula do kupatila i istrljala se hladnom vodom. Pažljivo je na kožu nanela par slojeva dnevne kreme, a ruke dobro namazala i osušila. Lak na noktima doterala, presvukla se i najzad sela da radi.

Probudio se i videvši je kako leti po tastaturi, samo ju je onako uzgred upitao:

"Bože, pa šta si radila četiri sata? Budna si od osam, a još nisi završila posao."

A, onda je đavo ponovo uzeo njenu dušu i odveo je u snove o uzaludnom postojanju, krivici i čežnjai za izgubljenim komadima života.

Komentari

Komentari