Foto: 
Art4TheGlryOfGod by Sharon

Šta ostade od Čoveka u Carstvu Božijem, a šta od Boga, u Carstvu Čovečijem! (1.deo)

Dvanaestoro uniformisanih, zbunjenih, uplašenih, a što je bilo paradoksalno i jezivo, neljudski blaženih ljudi, nalazilo se u nekakvom, njima stranom, nepojmivom prostoru. Bili su okruženi čudno odevenim “ljudima” čije ponašanje ih je još više plašilo i zbunjivalo, i  nisu mogli dati odgovore na najprostija pitanja; koje uniforme nose; čime se bave; šta im se desilo… Neki su odgovarali da su kopali pod zemljom kao rudari ili arheolozi, neki, da su ronioci ili kosmonauti koji su se upravo vratili sa neke od poznatih-nepoznatih planeta, a neki, da su bili u svojoj sobi, čitali, stvarali, meditirali ili “visili” na internetu, ili razvlačili kablove po krovovima, za nove internet korisnike. Nakon gomile bezuspešno postavljenih pitanja, začuo se glas koji je, modulirajući iz ženskog u muški pa do dečijeg, vraćajući se modulacijom kroz razne životinjske zvuke, opet u ženski, upitao: - Možete li ispričati svoje iskustvo?-   

- Pokušaću- euforično je izustio jedan od dvanaestoro, raskopčavajući uniformu, što je očito bio gest osećanja slobode kao i potrebe za još većom.

- Glas je bio tih kao univerzum, spokojan kao planeta u iščekivanju svetlosti svoje zvezde, a opet…-

- Ne!- Prekinuo ga je drugi, - bila je to rika razjarene zveri u podzemlju koje smo tako dugo prokopavali i na kraju našli užas…-

- Ma bila je to kučka kojoj je smetalo moje gaženje po njenom krovu jer sam je prekidao u jebavanju,- raspomamio se treći.

- Dostaaa! Bila je to Lota, i to baš dok sam čitao “Patnje mladog Vertera”,- jecaući je grcao treći koji tako briznu u plač da su morali da ga odvedu, smire i vrate baš kada je jedan od njegovih “kolega” bio na pola izlaganja:

- …i glasovi su oduvek u nama ali mi ih zanemarujemo ne shvatajući ih ozbiljno. Po ko zna koji put sam bio sam u svojoj sobi, prizivajući ih, jer kada se skoncentrišem i dovoljno opustim, oni se javljaju. I za moja otkrića mogu zahvaliti samo njima jer bez njih ne bih unapredio čovečanstvo i dobio Nobelovu nagradu. Ovoga puta su se javili sa novom idejom koju ću…-

- Možete li se sinhronizovati, u bar nečemu pomiriti i zajednički ispričati bar nešto od ovoga što se desilo- prekinuo je onaj modulirajući glas za koji se ne bi ni moglo pouzdano tvrditi da je glas a ne misao, vibracija ili neka nedefinisana a divna melodija.

Ljudi u uniformama su za trenutak zanemeli gledajući hipnotisano oko sebe i u ljude u čudnim odelima, a zatim, samodopunjujući se, svi kao jedan počeli istu priču:

- Mrak u kojem smo se nalazili, bez kraja i početka, rasula je zelena svetlost. Prvo se činilo da je to samo nekakva beznačajna svetlost, a onda počeše da se ukazuju obrisi predivnog drveća i raznog drugog bilja, i svetlost je postala spektar koji se savršeno ulivao u sve oko nas, a kroz taj spektar naziralo se nešto nalik kakvom predivnom vrtu kakvog nema ni u snovima. Taj zvuk nam je saopštio da nastavimo. I već smo bili u tom vrtu, diveći se savršenstvu i ne želeći da napuštamo to volšebno mesto, ali tada je eufonično saopštio “glas”:

- Neka uzme “svako svoje”, i otidite u miru!

-Zbunili smo se, jer sve što je bilo u tom blaženom prostoru, nije se moglo uzeti. Potoci, rečice, stabla sa plodovima, cvetne livade i svakojako bilje, predivno zvezdano nebo, nepostojanje razlike između dana i noći, magična muzika koja se nikada nije čula, hiljade mirisa u vazduhu koji su prelistavali neproživljene sličice, frejmove u našim dušama, i mnoštvo silueta ljudskih obličja od kojih smo svaku, zagledavši se i poželevši je, mogli oformiti u opipljivo, živo ovaploćenje najvoljenijeg bića koje nismo mogli ni da zamislimo, ah, i još mnogo toga…No, ono najvažnije ne možemo ispričati! Nauživali smo se, i kada su divni zvuci, ovoga puta naglašeni “Panovom Frulom”, opomenuli da moramo krenuti, naslućivali smo užas. Očajnički smo vikali, pitajući “ZAŠTO”…?

- Pitate u prazno, umesto da se samoupitate- glasio je milozvučni odgovor, razarajući naše duše…

- A kako da se sada vratimo u pakao naše planete, posle ovoga?-

- Od Planete i svojih života vi ste sami napravili pakao. Imajući moć misli, vi ste ih trošili na prolazne i bezvredne stvari, zapostavljajući ono najvrednije, ono u vama. Sada nastavite da osnivate partije i stičete kapital, kao i do sada – odzvonilo je u našim glavama.

- I šta sada? Molimo te, ko God da si, pomozi nam…- urlali smo satima, kad se konačno opet začuo “zvuk”:

- Reći ćemo vam samo ono što je samo po sebi jasno i da bi nas mogli razumeti, da ono što ste ovde doživeli, zavisi samo od vašeg delovanja i shvatanja sebe kao i svega oko vas, jer ovo je samo oživljeni plod vašeg uma. Živ jer “Verujete” u ovo ovde, dok onome u svojoj glavi, ne !

Prvo i za vas najvažnije je, vaša nemogućnost održavanja ravnoteže između “dobra” i “zla”, kao i nemoć za prihvatanje oba, kao sastavnih i neizostavnih delova svega u vašim “životima”… Uvek ste se radije predavali očekivanju, pripisujući i dajući moć nekom ili nečemu izvan vas samih, pa makar to, pored svih vaših bogova, bio i neko vaše vrste, umesto da prihvatite moć koju posedujete i preuzmete odgovornost za svoje postojanje.

Među vama je uvek bilo plemenitih i hrabrih ljudi koji su se borili za to da se svaka jedinka poštuje, koji su se prvi zaletali protiv bilo kakve vrste grupe ili frakcije koja kreće po “zlu”, dajući i gubeći tako svoj život u borbi protiv vaših istovrsnih tirana a vi ste ih, nakon što odrade svoje, kasnije ubijali. I uvek ste takve ljude uništavali, pa bi oni postajali samo simboli u kontinuitetu vaše sumanute i lakome agonije po starim pravilima, nastavljajući da se gložite i nepodnosite zarad vladanja bilo čim i nad bilo kim, a moć nikada nije pitala “koliko je svaki život vredan”, niti se molila bogovima koje je pravila, smišljajući ih tako da savršeno odgovaraju nesavršenosti svesti onih kojima se želi vladati.

 

Nastaviće se…

Igor Rajović

Komentari

Komentari