Foto: 
autor nepoznat

Strast

Nevoljno se provlačio između ljudi, baš kao da  traži usamljeni kutak, gde ga niko neće gurati, povlačiti za rukav, zapitkivati tek tako,samo usamljeni kutak, mračan, gde će sakriti znoj i umor.Sve je ličilo na uobičajeno, prazno veče, poput mnogih, ali ove večeri, morao je  osmehivati se, biti ljubazan, jer to je ono što neko traži.

Često bi gledao na vreme, a sat je sporo otkucavao, nikako da iscuri vreme, da nestane, da se završi farsa. S vremena na vreme, pogledao bi u pravcu  svog izdavača, koji je lagodno ćaskao, ili bolje reći lagao, dok su se oko njega muvali razni umišljeni tipovi, neki važni, neki ne, kao da je čekao pogled uperen njemu koji bi mu rekao, kraj  je možemo ići.

Spremajući se da pobegne, iscrpljen i umoran, ugledao je samo senku koja je nestala u gomili ljudi, za njom je ostao miris i razbarušena kosa i... Nikakav poseban znak, ali nešto silovito, pokrenu ga da potrči ka izlazu, da zaustavi senku, i kako to  biva, sekund po sekund, tren po trenu, u lažnom rukovanju sa onima koji su ga tapšali, neke reči govorili, osmehivali se ko zna zašto, izgubio je najdragocenije vreme...kada se konačno našao na ulici, tražeći pogledom senku, nije video ništa sem tame na početku, ili kraju, sasvim svejedno.

Ono vreme, otkucaji sata koji su  mu bili zamorni i teški, isparili su baš kada je poželeo da zaustavi ga. Nervozno protrlja rukama kosu, stežući šake, ali uzalud, taj pokret čoveka koji je besan, taj pokret nemoći neće i ne može vratiti i zaustaviti trenutke...

Prošlo je mnogo dana, već zaboravljeni događaj, koji je  samo  u njegovoj mašti bio događaj, izbledeo je, nestao pod  pritiskom vremena, bledeo i  najzad skoro nestao. Prolazili su dani, meseci, godina, a on je nastavio sasvim obične dane. Sve što se nije događalo, izmišljao je, pisao, beležio, oslikavao, živeo je punim životom, životom nad papirima, između  šetnji ili razgovora o novoj knjizi, koju je odlagao. Jednostavno, praznina stvarnosti budila je u  njemu gnev i kao u  nekom silnom inatu, odbijao je da oboji stvarno, ne želeći da  svoju maštu  uzalud prodaje.

Skoro da je zaspao, polusklopljenih očiju, ne  zato što  mu je bilo dosadno da discipinovano sedi i  sluša ono o  čemu se pričalo, naprotiv, bio je  baš u  središtu zanimljivog razgovora drugih gde je on samo posmatrač, bio je samo umoran, mnogo umoran i  neispavan od prethodnih dana. Dana punih euforičnog rada, trke da se ugrabi još koja rečenica, pre nego nestane, opsesivno radeći, kao da će sve propasti, ako ne zabeleži još jedu i još jednu rečenicu i  tako od zore, do ranog jutra sa ukradenim snom.

Razbudi ga miris, neki neuobičajen miris, bio mu je poznaat, ali nikako se nije mogao setiti gde, gde ga je taj miris opijao, negde...

..........................................................................................................................................................

U poznoj noći, senka je izvirala iz male lampiona, senka, neki drugi oblik...možda senka...povijen, kao u molitvi, na kolenima...

Komentari

Komentari