Foto: 
autor nepoznat

Sutoni i vozovi

Magloviti dani su tako setni i tužni, nekako lični. Doživljavam ih kao emociju, a ne kao vreme. Tih dana osećam sve snažnije, i svetlost u vozu je mutnija, ali bistra u toj nejasnoći. Blaga jeza je prisutna i vazduh neprijatno mazi putnike. Lično, uživam u somotu kojim je sedište presvučeno. Koliko li ih je samo prošlo ovuda, sedelo, smrzavalo se na ovom sedištu, donosilo bitne odluke, bilo glasno i veselo, bilo setno... Možda nijedno? Puštam da me emocija nosi i zamišljam klasje koje sada gledam kako se pomera pri dodiru vetra. Zamišljam i žudim za požutelim travkama da mi mile oko nogu. Hoću da ih gledam kao decu i mazim ih. Smeškam se dok to zamišljam. Svetlo se poigrava mojim zenicama, čas vidim crveno, pa sivo, pa žuto, pa zeleno. Lepo je. Smeškam se i dalje. Osvrćem se oko sebe da vidim da li i drugi putnici vide isto što i ja, ali kao da sam sama. Nekolicina njih, što je raštrkana nedaleko od mene, kao da nije prisutna. Dan je takav da kao da niko nije tu gde jeste. Probija se sunca sa moje leve strane i bojažljivo podižem pogled. Sramim se kao da se igramo nečega nedozvoljenog. I niko ne zna šta radim i baš mi je lepo zbog toga. Sunce i ja se igramo, ono zna da ja umem da cenim kada ono izađe i lepo sija, zna koliko mi to znači. I baš me sada nervira što se oblak nadvio nad njime, nisam očekivala to. Nesigurna sam, ne volim kada se nešto naprasno dešava. Više nisam tako raspoložena, čak sam i uplašena malo. Ne prija mi ovo sivilo. Kiša će, a možda i oluja. Podižem pogled na levu stranu, sada do kraja, da vidim šta se to dešava. Ogromna siva lokomotiva zaklanja moj vidik poput planine koja tu stoji vekovima, ali na njoj su kineska slova. Ili japanska. Ne znam, ne razaznajem razliku između ta dva pisma. Vidim samo da su loše naštampana na zarđalom metalu i da se od silnih vremenskih pogoda i nepogoda sada ljušte. Skinuće se uskoro, dovoljno je samo neko malo jače da povuče. Ali neće, jako je visoko, ne verujem da bi se iko toliko peo. I dalje prolazi. Još uvek je crna i neprijatno mračna. Osećam se malo i nemoćno. Ono što je do malopre bio piknik iz francuskog filma, sada je jeza i strah Istočne kinematografije. Zamišljam vrisak nedužne i izmučene devojke koja vrišti svoje poslednje nade ali je niko ne čuje od buke lokomotiva. Jako smo blizu jedni drugih, neprijatno su blizu ove dve lokomotive. Zanima me šta se dešava u kabini vozača. Visoko je, flaša sa žutom tečnošću je na prozoru. Nekim čudnim zakonima opstaje bez da se prevrne od brzine voza. Sve je tren ali snažne su slike. Durim se poput deteta. Hoću Sunce. Nije fer. Više mi se ništa ne sviđa. Vreme me je izdalo. Nebo je dobilo tamno plavu boju, vrlo neprijateljski nastrojeno. Pristanak voza u stanicu me obaveštava da moram sići. Ne radi mi se to. Izneverena sam. Početak je bio tako lep i pripremila sam se za lepo putovanje, za lepe misli. Ovo je sada nepristojno od vremena što je uradilo. Ne može tako da se ponaša. Ljudi veruju u njega i polažu nade. Izdaja. Odlučujem da se okrenem slikama koje sam sačuvala u pamćenju. Opet je sunčano I prisećam se polja boje purpura iz dana leta I Mediterana koji je odavao dah mladosti. Lakoća je opet u pokretu I obazrivost u pogledu. Na svakom koraku može se desiti zaliv pun plavetnila I sutona. Sivilo neba odagnalo je julsko sunce onakvog kakvog ja pamtim, sa svakim zrakom I bojom vatreno žutom, simbolišući rađanje, panta rei, život I sreću.

Komentari

Komentari