Foto: 
SECTORverde

Tišina na jevrejskom groblju

Nisu znali koliko može da zaboli mrtva tišina na jevrejskom groblju. Ovde su sahranjivani ljudi koji su umirali više puta! U logorima, gulazima, kazamatima, na ulicama. Uvek sa molitvom na usnama. Nasleđujući krivicu jevrejskog naroda, bili su krivi svemu što je tražilo krivca! Bili su krivi jer su ubijani, što zločine praštaju, ali ih ne zaboravljaju! Bili su krivi jer su drugačiji, bogatiji, jer su Jevreji! Nagrizan bolom, Mišel je gledao u tešku mermernu ploču, na kojoj su se, ispod Davidove zvezde, nalazila imene bake Dine i njegovog oca, Davida Vajsa. Pitao se zašto se iznada mrtvih stavlja kameni teret? Zar im život nije bio dovoljno težak? Ako ima pravde, Božje, ljudske, bilo čije, iznad mrtvačkog sanduka Davida Vajsa nije trebalo da bude ni zemlje, ni kamena, ni teških reči. On je sav teret nosio za života, hrabro, pošteno, bez jadikovanja i traženja krivaca. Sa štapom u ruci, hramajući starom pariskom kaldrmom, nosio je Davidovu zvezdu u srcu, logorsku tetovažu na ruci i krivicu za za dva života na umornoj duši... Ispod prelepih pariskih mostovao i modrog pariskog neba, David Vajs je izdržao najtežu kaznu! Svoj život!

Spustila je ruku na Mišelovo rame i podsetila ga da nije sam. Sat vremena su ćutali pred kamenom pločom. Nisu plakali. Nije više bilo suza. Ničega nije bilo u njima. Vrtlog života Davida Vajsa ostavljao ih je bez reči! Znali su da je rođenje prvi korak ka smrti, ali su se nadali da je smrt drugi korak ka životu! Umorni koraci Davida Vajsa zaustavili su se ispod kamene ploče sa Davidovom zvezdom! Samo je njegova čista duša nastavila put u nebo i našla svoj mir na mekoj, nebeskoj kaldrmi!

Odlomak iz romana „Duše selice“

Bratislav Rosandić

Komentari

Komentari