Foto: 
autor nepoznat

Tri srca

Sedela je okrenuta ka procvetaloj magnoliji. Bilo je jutro i volela je da provede neko vreme u dvorištu, odmah posle doručka. Čulo se ulično zahuhtavanje saobraćaja koje još nije nadjačalo ptičje čavrljanje. Sećala se svog rodnog sela, burnih, ratnih godina i volela je posebno da se priseti  one, jedine, prave ljubavi, ali i to je iz dana u dan sve više bledelo i zbog toga je bila užasno tužna. Šteta što se smrt ne može naručiti! Molim, neću više da živim, uspavajte me…ali vidi ovog malenog vrapca, joj kako je umiljat, pa vrti glavicom levo –desno, kao da hoće nešto u poverenju da joj kaže! Ah, magnolije su prelepe! Bože dragi, kakav predivan dan…Dobar dan Sunce, kako ste danas? Ja? Divno, hvala na pitanju, evo razmišljam da bi trebalo da umrem, a bujanje života mi preokupira misli i osećanja! Da, drago Sunce, sad ću uskoro devedesetu da prevalim preko ovih povijenih leđa i da ti kažem iskreno, osećam se izvrsno! Lepo izgledam? O, hvala, jedva čekam užinu i druženje sa Miloradom, onim mlađahnim sedamdesetogodišnjakom, tako dobre viceve priča, umirem od smeha sa njim, da, jako zabavan čovek i drag…Ja pocrvenela? Ta, molim te, on je dvadeset godina mlađi od mene! Sad ćuti, hoću malo da dremnem i da uhvatim boju…

Mladić je palio drugu cigaru ne ispuštajući mobilni iz ruke. E, sad će ova mala dronfulja da vidi ko je seljak! Kucka na mobilnom: I da te moje oči više ne vide! Eto, pa sad reci da sam seljačina i da te nisam vredan…ma koji ćeš mi k…c! Uf, bre, kako bih joj opalio šamarčinu da mi je ovde! Pogleda u nebo i sočno opsova par psovki. Zazvoni mobilni. Da? Posle nekoliko minuta: I ja tebe malena, jubim, jubim, jubim…i nastavi razgovor sa tihom radošću…

Dragica je po peti put brisala nos od kada je izašla napolje. Da li da se razvede i kako? Kuda da ide? Para nema. Čime decu prehraniti? Ne, ne može više ovako! Bar da on brine o deci, bar da ne pije…Bila je to žena u lepim četrdesetim, ali sa modricama po telu koje se, hvala bogu nisu videle! Trpela je muža siledžiju i stalno je razmišljala da nešto preduzme i stalno odustajala…ali ne, ovog jutra je čvrsto rešila da ga ostavi.

“Hoćemo li gospođo Doro?”upita ljubazno mladić staricu u kolicima,”Vreme je za užinu!”

“Hajdemo mladiću! I ako može jedan savet, molim te, pripazi na rečnik kada pričaš sa devojkom!”

“Aaaa, ma, mi to tepamo jedno drugom…ali, hvala!”odgovori on, a u sebi pomisli, bre, baba, ne da si se usrala, oseti se do Dunava, sad moram prvo pelenu da ti promenim…zatim reče Dragici:”Miko, može li jedna kafa?”

“Naravno mili, za tebe uvek!”

“Prija mi to:mili, a, je l’ bi mi dala?”, pa namignu ženi koja po ko zna koji put obrisa nos.

“Ju, kako te nije sramota! Izvinite gospođo Doro, to mlado, to bezobrazno!”

“Iskreno Dragice, meni je žao što ja nisam u toj situaciji i da mene to pita!”

Obe se naglas nasmejaše dok je mladić pravio grimase gađenja dok je gurao kolica. Tada su već ulazili na vrata iznad kojih je pisalo Dom za stara lica”Tri srca”.

Komentari

Komentari