Foto: 
Alper Çuğun

Trik je u triku (četrnaesti deo)

Još jedno jutro je svanulo. Kako je bio divan dan. Nakon omorine, spustilo se sunašce koje je tankim i tihim zracima tumaralo okolo, dok je vetrić divno fijukao uz omamljeni asfalt i nervozne ljude. Svežina je, zajedno sa toplotom, pravila štimung i toliko blaženo jutro da sam uz cijukanje ptića otvorio oči.

Takvo divno jutro povuklo je i dražestan dan. Naime, stavio sam nešto u usta, istuširao se, izležavao i otkucalo je sedam. Sa upaljenim svetlima ostavio sam stan i krenuo ka starom mestu. Vreme je da se stvari promene. Došao je taj dan.

Ulice bez semafora delovale su zanimljivo ljudima koji su po prirodi paničari. Potrebno je bilo skupiti hrabrost, hodati i moliti se da će vozač biti savestan i stati. Pogrešna procena, bum!

Taksisti su započeli dan na svojim mestima, čekajući osobu koja bi se vozila do Kaluđerice. Jer, manje rente nisu primali. Na njima je da biraju koga će voziti.

Scena 1: Muškarac otvara vrata taksisti, govori „Do autobuske stanice“. Taksista ga samo mrko pogleda. Zbunjeni putnik se našao u čudu. Uplašeno je izašao, odlučivši da je javni prevoz ipak bolji izbor. Nakon njega, devojka, malo kraće obučena, ulazi. Taksisti su počele bale da izlaze. Prefinjeno je upitao „Kuda se vozite?“ Rekla je da ide do Ekonomskog fakulteta. Imala je naglasak. Fino se ponašala. Upitala je i na kraju da li je moguće da je odveze toliko kratko. Nije bila nevina po pitanju ludih taksista (da li je ovo pleonazam?) Odgovorio je sa „Naravno da nije“ i nasmejano upalio automobil. Muškarac je sve to čuo. Osetio se poniženo, upravo su diskriminisali muški rod. Želeo je da se pobuni, ali muškarci nemaju prava. Ko ih onda ima? Zapitajte se?!

Scena 2: Pandurski automobil peo se uz Deligradsku, iako je to jednosmerna ulica. Izgubljeni vozač iz Inđije pomislio je da je pandur znao kuda ide. Krenuo je za njim. Na sred puta stali su, izleteli i naplatili mu kaznu za kretanje u pogrešnom smeru. Mada, i to je pod znakom pitanja. Video sam samo da su dugo pričali. Vozač se drao, na kraju je dobio kaznu i za napad na službeno lice. Kada je shvatio da nema potrebe pametovati sa pandurom, krenuo je da odgovara na pitanja sa da ili ne. Pušten je nekoliko minuta kasnije. Izdresirali su ga fino. Ne verujem da planira da se ikada vrati u Beograd.

U svoj toj šaradi, ja nailazim na Peru koji je uzbuđeno podigao ruku da bi mi pokazao da me je video.

„Stevane, je l’ si spreman?“

„Mislim, da, da.“

„Nemoj da misliš, reci mi znam!“

„Znam!“

„To je ono što se traži. Moram da ti nešto objasnim. Isplanirao sam tok večeri. Ono što ćemo sresti danas videli smo samo na filmu. Ovo je život. Ulazimo u veću ligu, koja se znatno razlikuje od niže. Zbog toga moram da znam, da li si spreman?“

„Jesam!“

„Dobro, u tom slučaju prati me i radi šta ti kažem.“

Ušao je u prvi taksi koji je čekao u redu. Zelena opel astra nas je odvela do Vidikovca, tamo se nalazio restoran po imenu Stoja i Vule. Okružena biljnim svetom, bašta se razlikovala od ostalih. Stari drveni stolovi i, takođe, drvene klupe sa plavim stolnjacima davali su boemski šmek mestu. Lovačka hrana odavala je miris zanimljivog konaka.

Na srednjoj klupi sedeo je Toza. Pored njega stajala je gorila. Izgledao je krajnje stereotipno. Poluotvorena bela košulja sa kratkim rukavima i jambolijom koja je virila ispod dugmića. Prava volovska glava. Furao je šmekersku jareću bradicu koja mu je izduživala lice. Kosa mu je bila zalizana i vezana u repić, u stilu Stivena Sigala. Na ruci je nosio zlatni sat i brojanicu. I dosta glasno je pričao. Tačno se videlo da nije bio jakog mentalnog sklopa, što je samo moglo nama da ide u prilog. Jeo je vešalicu rolovanu u slanini, koja je bila dugačka pedesetak centimetara. I non-stop je pušio. Čak i dok je jeo. Prišao mu je konobar.

U tom trenutku smo mi krenuli ka njemu. Pera je seo odmah pored njega, ali se prvo obratio konobaru.

„Dva piva. Za sad. Za mene i njega. To je to.“

Toza je odjednom prebledeo. Nažalost, to bledilo se pretvorilo u crvenilo. Nije mogao da shvati da postoji čovek koji sme da sedne pored njega i da se ovako nadobudno ponaša. „Pre nego što krenete, voleo bih da se predstavim. Njegovo ime je Steva, a moje je Pera. Došli smo da vam predstavimo poslovnu ponudu.“

„Vi meni da postavite poslovnu ponudu?“

„Predstavimo“, ubacio sam se.

„Ne prekidaj me!“

Pera me je namršteno pogledao u tom trenutku.

„Dva idiota mene da uče pameti. Tarzane!“

Na sceni se pojavio čovek potpuno vičan svom imenu. Izgledao je baš onako kako ste ga zamislili kada ste pročitali njegov naziv.

„Nema potrebe rešavati stvari na taj način. Mi želimo samo da vam predstavimo ponudu. Nećemo vas previše zadržavati.“

„Izbaci ih.“

„Dva minuta. Samo dva minuta!“

 Jednom rukom je ščepao Peru, drugom mene. Nismo imali kud.

„Stani! Imate dva minuta.“

U međuvremenu, konobar se vratio. Izgubljenim pogledom i treskavim rukama, sipao nam je dva piva. Odleteo je što pre moguće, kao da je shvatio da je bila dosta jaka tenzija u vazduhu.

„Imamo predlog i potrebni ste nam vi“, Pera je krenuo, „Da prekinem da ti persiram.“

Klimmuo je glavom, nisu ga zanimale formalnosti. „Ti si upravo izašao iz zatvora. Ne pitaj me kako znam, informacije se brzo prenose. Takvo je doba došlo da se više ne isplati rizik. Nekada jeste, moraš priznati, ali sada malo teže. Zanimljivije je sedeti i pustiti druge da rade ’mesto tebe. U tu igru ulazimo mi. Na tebi je samo da nas podržiš, da nam poveruješ i da sedneš i uživaš.“

I dalje je bledo gledao, na licu sam mu čitao besne misli.

„Za šta sam to ja vama potreban?“

„Dve stvari. Prva, treba nam čovek sa tvojim vezama. Ovo što planiramo i nije baš legalno, a koliko sam ja čuo, ti imaš dosta poznanika u sadašnjoj vlasti, tako da verujem da neće biti problema što se tiče toga. Druga stvar je, nažalost ili na sreću, novac.“

„Prvo, nije problem, ljudi se znaju pa se znaju. Drugo, tu sam vas čekao! Koliko?“

„Pedeset hiljada“.

„Samo... Sića! Slušajte me dobro, ti ili ti, svejedno. Želim da čujete! Došli ste kod mene bezobrazno, nadrndano ste seli i naručili za mojim stolom i očekujete sada da pređem preko toga?! Prešao sam jer, iskreno, nisam raspoložen za nepogode, ali stvarno je bilo nepristojno, i zbog mojih, a i zbog vaših godina. Da vam se to ne ponovi, sledećeg puta... Neće ga biti... Trenutno sam cirke, popio sam malo, možda je i to razlog moje milosti prema vama, u svakom slučaju, dođite sutra na ovu adresu. Tarzane, daj im“, pružio je dve kartice sa adresom i telefonom. „Nadam se da će drugi sastanak proći bolje. Daću vam dan da me ubedite. I nemojte nikako dolaziti pre tri, poštujte jutarnje časove. A sada paljba... Ćao! Nema vas!“

Momentalno smo ustali i bez pozdrava nestali sa scene. Rastali smo se na Slaviji, svako je otišao svojim putem. Zamišljen. 

Stefan Megić

Komentari

Komentari