Foto: 
conorwithonen

Trik je u triku (četvrti deo)

Klimatizovana prostorija bila je puna srednjovečnih udovica, biznismena i ambasadora, koji su uživali u igrama na sreću, besplatnom viskiju i cigarama u neograničenim količinama. Hostese i krupijei su zamišljeno posmatrali gubitnike, dok smo nas dvojica odudarali od svih njih. Nije postojao nikakav kodeks oblačenja, no u nekom drugom svetu odmah bi nas izbacili, bez pogovora. Izgleda da se ovaj svet više ogledao u broju nula, nego u eleganciji i fizičkoj spremnosti. Debelim prstima, vrteli su čipove kojim bi nahranili sve gladne porodice u Srbiji, no jedan okret je bio dovoljan da se i oni poistovete sa gladnima i žednima.

Žena koja je primila naših petsto dinara gledala nas je krajnje nadrkano, kao da smo joj pobili pola familije. Izgleda da danas nije dobila dosta bakšiša i još su joj samo falili raspadnuti kockari koji svoje poslednje pare bacaju u bezdan. Rado bi nas izvukla odavde i oterala napolje, govoreći da je to za naše dobro, no i mi smo znali da je kompleks morao da se ispolji bar na neki način. Klimnula je glavom i nasmejala se kiselo dok je Peri davala čipove. Trenutni okret i ona više nije bila deo našeg vidokruga.

„Slušaj me, ovo je plan. Idemo do ruleta, hakovao sam sistem i pronašao sam kombinaciju. Samo moram prići stolu da bih izračunao algoritam, trebaće mi nekoliko partija, nakon toga novac je naš. A ti, sedi iza i ništa ne radi, gledaj i ćuti. I uči.“

Prišli smo stolu. Za ruletom je sedela jedna poveća žena, sa malim brojem čipova. Vidno nervozna, dodirivala je nos svakih pet sekundi, nesvesno. Čovek, koji je sedeo pored nje, bio je u parnom odelu, ćelav, sa povećom bradom, zlatnim lancem velikog prečnika i vidnim, potencijalnim nervnim slomom. Deset praznih čaša viskija i zadah koji je uništavao sve pred sobom. Vrtelo se vrtelo, na kraju je stalo na crno, žena je izgubila sve, dok je ćelavi promuklim osmehom želeo da iskaže radost.

Pera mi je dao znak da će da sedne. Stajao sam, malo odmaknut od stola, no mogao sam da vidim sve. Sve čipove je stavio na crno. Protrljao sam oči, želeći da se promeni njegova odluka, ali nažalost nisam pogrešio. Morao sam da mu priđem.

„Zašto si stavio sve na crno? Video si da je bilo crno malopre, znači verovatno će biti crveno sada.“

„Ta logika je apsolutno netačna. Veruj mi, imam osećaj, dolazi.“ i došlo je. Adrenalin je počeo da kulja telom, vratio me je u život. Ponovo sam se uplašio kada je sve stavio na crveno.

„Šta to radiš, izgubićeš sve!“

„E ’ajde, pomeri se i pusti me da igram. Objasnio sam ti sve već...“ bio je u pravu. Dve hiljade, pa četiri, pa osam, šestnaest, trideset dve... Nisam mogao da verujem, zbog čega ne ustaje sa prokletog stola. Imamo dovoljno para i za burek i jogurt, ali on i dalje sedi. Morao sam da se umešam.

„Pero, pogledaj ispred sebe, trideset dva soma ej!  Razmisli koliko para imaš kod sebe. Zašto ne bi izašli?“

„Zašto bi izlazili kada možemo zaraditi još!“ nasmejano je izgovorio.

„Odvoji dve hiljade za šemu, burek i jogurt. A ovih trideset što se mene tiče možeš do dinara da spiskaš. Je l’ može tako?“ mislio sam da je tako najbolje. Poslušao me je, dve hiljade je stavio sa strane i trenutno je raspolagao sa trideset hiljada.

„Nemoj da paničiš, imam plan.“

Stavio je hiljadu dinara na crno. Nije došlo. Nadao sam se da je ovo bio deo plana. Samo sam gledao i pokušavao da se ne pojedem.

Još jedna hiljada bačena. Neće me valjda poslušati i spiskati sve pare?

Gledao sam novčanice kako se pale, jedna za drugom. Plašio sam se da ne ostanemo sami, gologlavi, švorc.

Još jedna hiljada!

I još jedna...

To je već pet soma za redom.

Pokušao sam da priđem i da mu dam do znanja da ne treba to da radi, ali on mi je samo jednim potezom ruke rekao da ne prilazim i da se ne mešam. Pored onih dve hiljade sa strane, ostao je na dvadeset pet hiljada. Dramatično je gledao na jednu i na drugu stranu. Tresao se, odjednom se zabrinuo. Znoj mu se slivao niz čelo, dok su ruke pratile ritam pesme koja se čula u pozadini. Uleteo je konobar sa viskijem. Popio je na iskap i u deliću sekunde je svih dvadeset pet hiljada stavio na crveno. Izneverovao sam gledajući ga. Pokušavao sam da opravdam ovaj postupak, no nisam imao argumenata koji bi potkrepili opravdanje. Ostalo je samo čekati. Nisam želeo da gledam. Rukama sam sakrio pogled, no polako sam širio prste da bih samo desnim okom ponekad zvirnuo i ugledao našu propast. Trenutak istine, loptica se kreće, crna, crvena, crna, crvena, malo duže stoji na crnoj, toliko da sam pomislio da je stala, no ostao je poslednji pokret koji nas je pretvorio u dobro stojeću gospodu. Sa pedeset dve hiljade izašli smo iz kazina.

Devojka, koja je isprva želela da nas izbaci, pokazivala je tragove zavisti i namernog laskanja. Nismo obraćali pažnju na nju, izleteli smo iz kazina kao heroji, držeći u rukama pedeset i dve crvene novčanice. Nikada ih ranije nisam video u tolikom broju.

„Ti si jebeno lud!“ razdrao sam se na Peru iz sveg glasa. „Kako si mogao toliko da rizikuješ. Pravi si kockar, jebote.“

„Biti kockar podrazumeva mogućnost pobede i poraza. Ja ne gubim, samim tim nisam kockar.“

„A šta je sa onih pet soma, hoćeš li mi reći da si i to izgubio namerno?“

„E moj Stevo, još uvek si zelen. Kako ti posle svog ovog našeg vremena provedenog zajedno, nije prešlo malo moje pameti. Bar bi mogli da pričamo na nivou. Naravno da sam namerno izgubio, sve je to bio deo plana. Uživeo sam se u igru, priznajem. Kada sam provalio pravi algoritam, shvatio sam da me ništa ne može zaustaviti. Gluvo i slepo sam pobeđivao, već kada sam došao do trideset dve hiljade načuo komešanje u okolini. Analiziranjem situacije, shvatio sam da sam šest puta za redom dobio i da je to, takođe, primetilo obezbeđenje. U jednom trenutku su sve oči bile uprete u mene. Mogao sam da odustanem, ali bilo bi previše providno, zar ne? Tako da sam odlučio da ostanem, da dve hiljade izdvojim zbog tebe, da ne bi paničio kao što jesi. Namerno sam izgubio pet partija.“

„Namerno! Zašto bi neko namerno izgubio pet partija?“

„Auuu, Bajo! Moram li sve da ti crtam. Seti se onoga što sam rekao, i dozvoli mi da nastavim. Izgubio sam pet puta, da ne bi ovi koji su me pratili shvatili da znam kako treba da se igra. Da bi im dao do znanja da o mojoj sudbini odlučuje „Ta sreća!“. Posle pete izgubljene prestali su da me posmatraju, ja sam još počeo da se neartikulisano znojim i da simuliram nervozu. Delovao sam kao očajni kockar koji posle pete izgubljene stavlja sve na crveno i nestaje u suton praznih džepova, ali ne, nalazimo se kod bioskopa Partizan i bogatiji smo za pedeset i dve hiljade!“

„To je to, bre!“

„Nećemo više da ulazimo u ovaj kazino.“

„Svaki korak si smislio, divim ti se. Hoćemo li sada da uživamo!“

„I treba da se diviš, ovakav um se retko rađa. Sada ti se uživa, a pre ovoga si očajavao. Odluči se...“

„Šta ćemo sada?“ upitao sam ne želeći da kontrolišem euforiju.

„Kad već imamo pare, idemo da završimo...“

Stefan Megić

Komentari

Komentari