Foto: 
MichaelGaida

Trik je u triku (dvadeset drugi deo)

„Bilo je vreme, stvarno...“ Ruža je ispustila prekor: Pera je osetio potrebu da postane dosta surov.

„Ruža, student molekularne biologije. Rođena u Kruševcu, provela detinjstvo u Ćićevcu. Od majke učiteljice i oca vulkanizera. Kako je vreme prolazilo, shvatila je da joj budućnost nikako neće biti u Ćićevcu, štaviše, maštala je godinama da jednostavno nestane i pobegne iz tog malog, klaustrofobičnog mesta. Od malena je pokazivala afinitet prema biologiji i hemiji. Kao pobednica raznih međunarodnih takmičenja iz biologije i hemije, dobila je stipendiju na jednom od najprestižnijih fakulteta u Teksasu, no niko nije iz države želeo da je pogleda, a bila su potrebna sredstva za put. Najveći um ostade u jarku, upisala je naš fakultet, koji joj nije toliko teško pao. Čitao sam o tebi, kao gimnazijalka iz Ćićevca bila si treća na Olimpijadi iz hemije. Čisto da se zna da je na prvom mestu bio Harvard, na drugom Lomonosov, dok si treće mesto bila ti, devojka iz Ćićevca... Koja ironija... Nisu te ni dočekali, koliko se sećam, morao je otac da ide po tebe, a sledeći dan je protekao kao da se ništa nije ni desilo. Čak te je i profesorka iz gimnazije od tog trenutka toliko zamrzela da si poželela da studiraš nešto što nema veze ni sa hemijom ni sa biologijom. Ljubav je preovladala. Štaviše, za tri godine si ga završila i sada si trenutno na magistraturi. Koliko sam saznao, profesori pretenduju da im budeš asistent, iako si to mogla da budeš i posle Olimpijade, surova sujeta pojedinih doktora je bila na nivou dečaka od deset godina koji misli da je njegova igračka najlepša u parku. Postojao je samo jedan problem sa tobom, a to je da nisi imala život. Izlasci, zezanja, vršnjaci, svi su oni ispaštali zbog knjige, slova, brojeva... Verovatno si u glavi sve vreme imala da to duguješ roditeljima zbog toga što su te terali da učiš... Koliko si se zajebala, devojko, ti ne učiš zbog njih, već zbog sebe. I dok su druge devojke tražile momke, ludovale unokolo, uživali u ono malo života što nam je dato, ti si tragala za metafizičkim rešenjima, usput si stvorila arogantnu masku koja te je štitila od spoljnih uticaja. Ali samo nas nekoliko upravo u tebi vidi jednu neiživljenu, krhku devojku željnu pažnje...

„Kako znaš sve ovo?“ zabrinuto je upitala, posmatrajući sve oko sebe. Osetila je dozu paranoje kako joj obuzima telo.

„Moj posao je da sve znam...“ izgovorio je, udahnuo duboko i nastavio dalje. „Gabarit, fizička hemija. Ovo je čovek koji je uporedo završavao Elektrotehnički fakultet i fizičku hemiju. Prvi zbog posla, drugi zbog ljubavi... Divim ti se, čoveče, samo je problem što takvi ljudi brzo pucaju. Želiš li viski?“ upitao ga je, anksiozno je klimnuo glavom i ruke su mu zatreperile. „Kao što ste svi primetili, gospodin koji sedi pored vas ima problema sa alkoholom, naime, to je izduvni ventil koji je postao vremenom nešto više od toga. Potrebno mu je malo više da popije da bi imao tečno izgovaranje normalnih rečenica koje nemaju veze sa gradivom koje drži u malom prstu. Genije u svom punom jeku, nema veze, ionako su svi naučnici na nečemu. Šteta je samo što se nisi rodio u zlatnom dobu kafana, imao bi bar društva, ovako piješ sam. Ali nema veze, život je jako zanimljiva linija, koja se samo odjednom promeni. Ko zna, možda upoznaš nekoga ko te promeni? U svakom, slučaju drago mi je što smo se upoznali i, da, izvoli viski...“ pružio mu je čašicu duplog viskija koju je on popio na iskap. Pera se u tom trenutku nasmejao. „Lakše malo, zaboravićeš o čemu smo pričali...“

„Nnnne brini. Sve je pod kontrolom“, Gabarit je izgovorio, i dalje pod utiskom viskija. Ćelija je morala da preduhitri Peru.

„Reci nešto o meni. Mislim, rekao si o svima, baš me zanima kako me ljudi vide. Ja sebe ne mogu da vidim, to je previše subjektivna akcija. Ne mogu se ponašati tako, volela bih ti mene kada bi ocenio...“

„Da, osim toga što dosta brzo pričaš i zbog toga što si u detinjstvu stalno čamila sama praveći od sebe mnoštvo likova, dovela si do toga da se osećaš neshvaćeno u ovom svetu ljudi koji ne mogu sami sebe shvatiti. Takođe, imaš fascinaciju svojom majkom, što je jako zanimljivo, zbog toga što si ti žensko, ali ne zaboravi, nama nije zanimljivo kada pričaš o njoj koliko tebi. Posmatraj druge, pitaj ono što misliš da treba, a ne sve... Veruj mi.“

U tom trenutku, Ćelija se nasmejala i tada je i Pera napravio čudan izraz na licu.

„Ja ne mogu da verujem, čak si i mene uspela da pređeš. Nemaš ti nikakvu fascinaciju i traumu iz detinjstva, ti se samo trudiš da nametneš ljudima takav karakter, al’ u suštini si sociopata i nemaš osećanja ni prema kome i ni prema čemu, već se trudiš da se uklopiš u sredinu tako što ćeš oponašati ljude oko sebe. Kako sam to propustio, stvarno si fascinantna devojka. Iskreno bih ti savetovao da se potrudiš da budeš ono što jesi, nećeš ništa dobiti od pretvaranja, samo ćeš doći do neke situacije u kojoj nećeš znati kako da odreaguješ.“

Na samom kraju okrenuo se ka Jeleni, nasmejao se i izgovorio:

„I, na kraju, naša draga Jelena Antić, o njoj nema potrebe govoriti, zar ne, Stevo?“ pogledao me je podsmešljivo i odjednom je nastavio da priča svoj plan. „Sada, kada smo se napokon upoznali, došlo je vreme da vam objasnim zbog čega smo ovde. Naime, mi predstavljamo jednu državnu organizaciju, o kojoj vam nećemo govoriti, ali bitno je da znate za koga radite i nemate nikakav strah pritom jer, kao što vam moram priznati, ovo čime ćemo se baviti predstavlja ilegalan posao, ali za ljude koji funkcionišu van okvira države. A pošto smo mi državna organizacija koja diktira ko će biti uhapšen a ko ne, nama su vrata otvorena za sve... To važi i za sve vas. Ovako, naša ponuda je skromna, za sad, ako nam bude išlo, zarada će, naravno rasti, samim tim i vaš posao će doći do nivoa lakog ostvarenja. Šta sam imao na umu? Recimo da je početna cifra za koju biste radili pet hiljada evra po mesecu, nema obavezivanja, takođe, ako ste za, dobićete razne olakšice prilikom upisivanja bilo kog univerziteta u svetu. To je to što se tiče cifara, nadam se da vam se dopada?

„A šta mi treba da uradimo za vas?“ Gabarit se oglasio.

„Kao prvo, nikome ne smete reći ništa o ovome, to je jedini uslov koji vas do kraja života vezuje za nas. Drugo, kao što sam rekao, vas četvoro ste mi potrebni u sintetisanju jedne supstance. Kolega...“ obratio se meni, „Izvadite četiri papira iz aktovke.“

Pogledao sam ga začuđeno i onda sam prišao torbi i izvadio četiri papira na kojima je bila napisana, koliko sam ja shvatio, formula dietilamid lizerginske kiseline. Podelio sam kandidatima i oni su zbunjeno i uplašeno posmatrali formulu, čas gledajući u papir, čas jedni u druge, čas u Peru koji je svojim ozbiljnim licem odavao sliku čoveka koji zna. „U pitanju je ova kiselina, koju želim da mi sintetišete, ja verujem da vi to možete, pogotovo za zaradu koja vam je obećana. Ima li nekih pitanja?“

„Ovo je nemoguće“, Ruža je uplašeno rekla.

„Zašto je nemoguće?“ Pera se ubacio.

„Ovo je LSD! Ovo je ilegalno“, odjednom su svi uglas krenuli da se slažu sa Ružom.

„Stanite! Zar vam nisam rekao da država stoji iza svega i da nam niko ne može ništa? Zar je toliko komplikovano shvatiti sve to? Želite li da vam iscrtam u formuli, možda vam bude bilo jasnije?!“

„Što se mene tiče, ja pristajem“, Ćelija je veštačkim osmehom pokušavala da nagovesti svoju umešnost.

„Meni isto nije problem, ako već kažete da država stoji iza svega, nemamo šta da izgubimo, a možemo da dobijemo mnogo toga...“ Gabarit je isto pristao.

„Da, možemo da dobijemo zatvor do kraja života. Da li vam to odgovara?“

„Što da ne, život je ionako previše kratak“, Jelena je, takođe, ušla u priču. Ostalo je samo ubediti Ružu koja je, kada je videla da je ostala sama, iznervirano rekla da pristaje.

„Slušajte ovo, sada kada smo svi pristali da odradimo akciju koja je od velike važnosti, potrebne su nam neke pojedinosti. Želim da, kao ozbiljni ljudi i naučnici, sutra napravite spisak svega što će nam biti potrebno za sintetisanje i izračunate ukupnu cenu svega toga. Već sutra počinjemo, a sada možete otići kućama da se odmorite, sastavite spisak i pojavite se ovde sutra u isto vreme. Sastanak je završen!“ u roku od pet minuta svi sem Jelene su otišli. Sedeo sam pored nje držeći je za kuk, dok je Pera sedeo ispred nas i nasmejano nas posmatrao.

„Zašto jedino mene nisi okarakterisao?“ Jelena je upitala Peru.

„Nisam osećao potrebu, sve što se vidi spolja, dovoljno je. To bi bilo isto kao da kažem da je ova zavesa zelena...“

„Lupaš gluposti, ne bi ni pogodio, zbog toga i nisi pokušavao. Kompleksnija sam ja od zavese, ne brini...“ osetio se u trenutku prozvanim, pogledao je nju pa je nakon toga pogledao mene.

„Da, verovatno ne bih mogao...“ ustao je i krenuo ka meni. „E, odlazim ja... Videćemo se sutra. A ti“, obratio se Jeleni, „dođi sutra uveče u osam...“

„Budi jak“, rekao sam mu i nestao je u suton, dok smo nas dvoje sedeli na kauču i polako se ljubili prateći ritam vetra koji je napolju duvao toliko sporo da smo uživali jedno u drugom. Posle nekog vremena, već je bilo, koliko se ja sećam, tri sata ujutru naglo je ustala i rekla.

„Moram da idem, imam očuha koji je previše zaštitnički nastrojen. Taj čovek će me dokusuriti.“

„Opušteno, ne brini se. Ispratiću te. Gde živiš?“

„U Knez Mihajlovoj.“

„Baš u Knezu?“

„Da, prekoputa Zare.“

Šetali smo se lagano, pričajući o nebitnim stvarima. Život je polako pokušavao da nam nagovesti neko svoje novo rađanje. Nismo marili za druge, bilo nam je lepo dok smo bili zajedno. Otpratio sam je do Kneza i, pošto je bilo četiri sata, krenuo ka prvoj jutarnjoj troli koja me je odvela do stana. Nakon današnjeg napornog dana, nisam imao snage ni da se umijem, samo sam pao na krevet, a sve što se desilo u međuvremenu nije bila moja krivica.

Stefan Megić

Komentari

Komentari