Foto: 
Dave Pape

Trik je u triku (dvanaesti deo)

Maja je studirala srpsku književnost na filološkom. Još jedna devojka na tom fakultetu. Hodnici puni estrogena pretvarali su nas obične smrtnike, zarobljene muškarce u hordu životinja sa samo jednim ciljem. Nije potrebno da otkrivam koji je bio u pitanju?

„Jao, taj tvoj sarkazam... Kada ćeš se unormaliti?“

Ovaj razgovor se polako pretvarao u raspravu.

„Da se unormalim pa da budem kao vas dvoje! Nikako, lepše mi je u svojoj koži. Naporno je, ali isplati se“  na poslednjoj reči napravio je suptilni kez desnom usnom. Morao sam ponovo da se ubacim.

„Pusti Peru, nego šta učiš? Koliko ti je još ostalo?“

„Ostalo je još dosta, ali dosta sam i prošla. Treća sam godina, dajem sve u roku. Toliko sam puta pročitala Gorski Vijenac, da ga praktično znam napamet. Da li si čitao tu knjigu?“

„Da, jesam. Naravno“, morao sam da slažem. Iskreno nisam je pročitao, oduvek mi je bila dosadna. Znam o čemu se radi, koja je poenta i najpoznatije citate.

„Sigurno si pročitao“, Pera se ubacio, „ali ja stvarno jesam. I ne sviđa mi se! Što se tiče stila stvarno ima dobro iskomponovane rečenice kroz koje on opisuje mentalitet crnogorskog društva. Stil zadovoljava. Razočarao sam se, priznajem, kada sam shvatio ko je on u stvari bio. Kakva je dualnost u njegovom životu postojala. S jedne strane vladika, sa druge plejboj. Kada je u Crnoj Gori onda je konzervativan, a kada prstom primili van nje postaje razuzdani, izgubljeni bogataš koji hedonizam shvata kao vid pročišćenja. Možda da bi bez frustracija vodio plemena... Čemu to licemerje? Zar nije mogao kao glavni čovek i najveća vlast da promeni sistem i da uvede nova pravila, prihvatljivija čoveku. Griža savesti i psihološki rascep su ga naterali da piše, da na drugi način izbaci nezadovoljstvo. Dolazimo do zaključka da je ta lepota Gorskog Vijenca mešavina negativnih emocija jednog izbezumljenog matorca.“

„Kako ti sve lepo pojednostaviš. Kao da je lako napisati roman...“

„Jeste, lako je. Roman, kao i sve stvari u životu, ima svoju logičku postavku, koja se lako nauči i prateći te neke stavke, dolazimo do njegovog nastanka.“

„Ako je tako što ga ne napišeš?“

Pomno je slušala svaku njegovu reč.

„Sada da napišem roman? To ću uraditi kada budem ostario, zapisivaću sećanja, jer ona najviše vrede.“

„Pisac se ne seća, već na osnovu tih sećanja stvara nove situacije.“  Lepo je to postavila pred njim.

„Pisac je čovek koji piše... Tačka! Ne mogu više da se zamajavam ovom temom. Nego, gde ti je cimerka?„

Kada je postavio ovo pitanje Maja se odjednom smrzla i u njenom pogledu se javio sjaj koji je govorio, kako ne shvataš...

„Šta će ti ona“ izletelo je naglo iz nje. U prvom trenutku se postidela zbog izgovorene rečenice, dok je sekund nakon toga ostala pri pitanju.

„Zato što moram da znam sve. Je l’ sada jasno?“ Pera je izbacivao reči svojim ironičnim tonom sa koloseka.

„Aha, a šta ako ti ne odgovorim?“

„Žene... Nikada ih neću shvatiti“, Pera je glasno izustio. Pet minuta je prošlo i ponovo je upitao: „Gde ti je cimerka?“

„Otišla je do Maksija sad bi uskoro trebala...“

Zvono je prekinulo u sred rečenice.

„Stigla je. Pero, izgleda da ćeš je napokon upoznati.“

„Dupeglavac, što ćutiš?“ Upitao me je Pera gledajući okolo.

„Ne znam.“

„Ne valja ćutati, u tim situacijama pokazuješ koliko si slab.“

„Ili baš čuvam svoju jačinu.“

„Može i tako da se posmatra...“

Misao mu je prekinula silueta devojke koja ga je svojom prvom pojavom očarala. Osetio je nagli ubod u srčani mišić. Grudni koš je pokušavao da izleti, probadanje nije osetio dosta dugo. Visoka, pravilno građena devojka, plave kose koja je padala do ramena i pogledom u kome je krila opojnu iluziju ponovnog života. Svojim osmehom ukrala je naš razum, od nas je ostao samo raspekmeženi kez koji je svakim sekundom delovao sve više izveštačeno.

„Zdravo, ja sam Andrijana“, pružio joj je ruku čim je krenula da se pozdravi sa njim. Lagano je dodirnuo, koža boje mleka i nežnosti kašmira prošla je i stopila se sa njegovom kožom. Očima su se igrali dok su se pozdravljali. Taj misaoni splet igarija je i dalje bio popularan među ženskadijom. Nakon upoznavanja Pera je želeo da se obrati svojoj izabranici.

„Nego, Andrijana čime se ti baviš?“

„Studiram...“

„Stvarno, a šta to, osim ako nije tajna?“

„Arhitekturu.“

„To mi je prvo palo na pamet kada sam te ugledao. Deluješ kao osoba koja kontroliše sve u malom prstu. Kao mozak operacije. Ne može svako biti arhitekta, ali ja sam to video u tebi pri prvom napravljenom koraku predamnom. Ne samo što si lepa, nego si i pametna... Zanimljivo...“

„Hvala pocrveneću.“ nasmejano je izgovorila. „zamisliću se sledećeg puta kada se budem pogledala u ogledalo. Čime se ti baviš, Pero?“

„Ja sam diplomirani tumač ljudske egzistencije.“

„Što znači da ne studiraš, zar ne?“

„Recimo da ne verujem u fakultete. Verujem u ljude i u njihovu moć snalaženja. Odlazeći na fakultet ja se, na primer, specijalizujem za jednu vrstu nauke ili umetnosti, ali ne saznajem ništa novo u životu, već iz svog mozga izbacujem korisne stvari da bi zapamtio kojekakvu definiciju koja mi neće služiti ni u kakvom trenutku. Zbog čega bih onda ja učio? Da bih postao vešto izvaljani primerak ljudske populacije, koji svoje brige pretvaraju u kredite. Da bih imao ženu, dete, petnaest sati posla, dva godišnja odmora i penziju pred kraj života. Ne, zanimljivije je ovako...“

„Da, zanimljivije je fizikalisati bez fakulteta jer realno to je jedina mogućnost, zar ne? A ti, koliko ja vidim, si dosta pametan i ne želiš to da iskoristiš radi većeg dobra...“

„Upravo to i radim. Svoj mozak koristim radi sebi većeg dobra...“

„Ostaćeš zauvek nesrećan i nikada nećeš doći do cilja.“

„Osim ako ne završim fakultet? Hoćeš li to da kažeš? Hoćeš da kažeš da mrtvi papir na kojem piše da sam imao nekakve ocene može da mi pomogne da dođem do cilja. E vidiš, oni žele da svi tako misle. Da postoje stepenice i nivoi znanja i da samo prelazeći preko njih možeš napredovati u lancu ishrane. Možda, ako gledaš sa strane učenika ali iz ptičije perspektive stvari postaju mnogo jasnije. Oni zarađuju na vama, takozvanim, savesnim studentima. A i kada pretvoriš broj obrazovanih ljudi u Srbiji u procente doći ćeš do neverovatnih zaključaka. Ono što nije logično ne bi trebalo da postoji uopšte, samo uništava sklad koji mora postojati da bi se svet vrteo.“

„Svi se uvek na kraju vraćaju na logiku.“

„Na šta drugo da se vratim? Pa i ono što vi nazivate energija i improvizacija zavisi od logičkog prihvatanja svesti. Nećeš moći da budeš u skladu, ako nemaš logičkih predispozicija za sve to.“

„Osećanja? Da li su i ona logična po tebi? Ljubav, da li je ta slagalica rešiva ili ne?“ Nekoliko trenutaka je ostao zagledan u njene oči. Nije mogao više da se bakće ovakvim razgovorima.

„Kada ih budem shvatio, javiću ti...“

„Nemoj da zaboraviš.“ odgovorila je koketno posmatrajući.

Sedeli smo još par minuta i odlučili smo da krenemo. Napolju je već bilo predveče, Mali Rista je trebao da pozove, a nismo ni želeli da ometamo devojke u svojim večernjim aktivnostima.

„Šta je musketari, rešili ste da nestanete?“ Maja je dobacila.

„Krajnje je vreme“, dodao sam. „Čućemo se Majo“, izleteli smo, „Pero, brate, dugo te nisam video u ovakvom izdanju. Zanimljivo...“

„U kakvom izdanju, majke ti?“

„Pa mislim, videlo se da te je zbunila svojim prisustvom. Taj tvoj duboki, večno hvaljeni intelekt je pokosila jednim pogledom. E šta je žena...“

„Ma daj, ne lupetaj gluposti. Sunce i pivo su se komešali u meni. Ona nije imala nikakav efekat na mene. Gledao sam je kao što gledam sve devojke.“

„Ako ti tako kažeš. Ali ne bih se složio sa tobom“  dodao sam. „osetio sam komešanje emocija u njenom prisustvu, sve što budeš rekao biće okrenuto protiv tebe.

„Bravo Stevo, ti si primer velikog zavodnika koji svojim okom ništa ne propušta.“

„Ja bar nisam posustao u raspravi, a ti si dozvolio ženi da te sjebe. To se inače dešava samo kada osećaš nešto prema toj osobi.“

„Žena ima tu moć da najpametnijeg čoveka pretvori u običnog idiota. Taj trenutak slabosti me je koštao, ali ne kajem se. Zanimljiva je osoba Andrijana, ima nečega u tvojim rečima.“

„Dobro je bar si priznao...“

„’ajde, zajebi me tim pričama. Sada je sve ionako gotovo. Koliko je sati?“

„Još malo pa će devet.“

„Sa mamom ti u krevet.“

„Je l tako? To je taj mozak u punom jeku.“

„Trebalo bi da nas pozove Mali Rista. Hoćemo li da svratimo do tebe“ upitao me je. Potvrdno sam odgovorio i za tren oka našli smo se na Slaviji.

Stefan Megić

 

Komentari

Komentari