Foto: 
Felipe Massone

Trik je u triku (sedmi deo)

„Ljudi, sedite, što se ustručavate?“ Bakač je izgovorio, ne pomerajući pogled sa buksne koju je sabijao.

„Lepo ti je ovde... Je l’ i ovo modni detalj­?“ našao sam roze tange na podu. „Je l’ ovo tvoje?“

„Ratni plen... Nemoj sada, skoncentrišem se...“

„Da nisu ipak tvoje?“

„Ili možda tvoje sestre?“

„Ja nemam sestru, idiote!“

„Ako ti tako kažeš... Gde ti je devojka, mamlaze?“ upitao me je, dok je oblizivao rizlu. Posao se završio.

„Nema je trenutno, ali biće...“

„Govoriš to godinama.“

„Ćuti, bar sam iskusniji od tebe.“

„Aha, eto šale... Pero, čuješ li ti ovo? Jedina devojka koja je obeležila tvoju mladost je ta devojka sa mora, prvi seks zaborava nema. Ali, više ga se sećaš ti no mi. Ipak ti je bio jedini.“

„Bilo je još slučajeva“, branio sam se od podsmevanja.

„Da, zove se Marijana i u zagrljaju ste svakog dana...“ osmehom smo se trudili da pretvorimo loše živote u nešto bolje. Hormon sreće je rastao iz sekunda u sekund. Trudili smo se da ne prizovemo duhove stvarnosti, nisu bili zanimljivi. Iz ovog ugla bilo je svakako bolje posmatrati.

Sve što ti se ukazuje prosto je, i za tebe i za mene. Ali više za mene, jer ja znam. A ti možda nikada nećeš saznati!

„Zapali to i šalji dalje“, Pera se oglasio. Pogled mu je bio zamišljeno namršten.

Ležali smo na podu, gledajući zvezde na plafonu koje su svetlele. Bilo je zanimljivo u njima tražiti delić slobode, koja nikada nije bila deo nas. Šta je sloboda? Novac, da bih kupio hleb? Zar ja moram kupiti hleb? Ono što nemam – imati ne mogu. Ono što imam – više imati neću. Dosta je bilo pakosti i radosti. Vreme je za stabilnu vezu između tebe i mene. Bez posrednika, moliću vas, ne odgovaram nikome sem sebi. Razumi me i shvatiću te. Zaboravi me, ja ću se sećati. Podsetiću te vremenom! Ne brini!

„Matori, znaš li ti Ristu?“ upitao me je Bakač iznenada.

„Ristu... Malog Ristu! Da, znam ga.“

„Znaš da mi je jednog dana priš’o, brate, i rek’o mi je, brate, ključ za menjanje života“, uzbuđeno je izgovorio.

„Šta ti je rekao?“

„Rek’o mi je da je, brate, iza zavese bolja predstava. Š’a da ti kažem, pogled’o sam i bilo je zanimljivo. Videćemo“, okrenuo se tajanstveno i iz ormarića u zidu izvadio pvc kesicu sa sto grama trave. Taj zanosni izgled zaparao mi je oči. Nikada nisam video nešto toliko lepo. Presijavala mi se u očima, dok je sijalica bacala svetložutu senku na narandžasti raj.

„Šta će ti to?“ upitao sam ga, zbunjen zbog svega što sam preživeo danas.

„Rešio sam, tebra, da se oprobam u raznošenju. Velika lova je u pitanju. Verujem da ću se snaći“, delovao je tako samouvereno da sam odjednom osetio poriv koji ranije nisam. Nikada nisam shvatio šta taj osećaj uopšte označava.

„Ako te to čini srećnim“, izgovorio sam, dok je Pera i dalje nezainteresovano posmatrao situaciju iz sedećeg položaja.

„Da, iskreno, trava mi najviše odgovara za prodaju. Kokain i heroin su viša liga, od te igre uvek neko strada, a i to kontroliše država. Mada iskreno verujem da je pun pogodak LSD.“

„Što LSD?“

„To je droga koja najbolje ide u Srbiji. Ljudi su izgubljeni, potreban im je izlaz. Sjebani su, ne znaju na koji način to da reše. Ne razlikuje im se život od efekta droge, ionako smo svi zajedno u jednom lošem tripu. Ne postoje laboratorije u Srbiji, može jedino da se uvozi, ali cena je prevelika, a zarada je minimalac. Kada bi neko, na primer, napravio ovde laboratoriju, taj čovek bi bio srećne ruke. Potrebno je, izračunao sam, pedeset soma. Za sve troškove“, moram priznati da sam se iznenadio. Od kada je Bakač počeo da objašnjava, Pera je počeo da deluje zainteresovano. Pomno je slušao svaki detalj i već pravio plan u glavi. Nešto je smislio, bio sam siguran.

Posle nekog vremena upitao je: „Kažeš, pedeset soma... Za šta?“

„Za artikle preko kojih sintetišeš kiselinu. Moja je želja da počnem time da se bavim, ali nemam početni kapital. Možda ću u budućnosti i napredovati u lestvici. Nisam ni ja sa drveta pao...“

„Istina“, Pera je izgovorio i krenuo da ustaje. „Bakač, nema me. Stevo, ideš?“

„’Ajde.“

„Srećno sa tim... Pazi se“, Pera se odjavio i izašli smo iz zgrade u noćni deo leta, koji je bio prožet visokom temperaturom i komarcima.

Nismo reč progovorili na putu, samo smo se pozdravili i otišli svako svojoj kući.

Sledećeg dana se ništa bitno nije desilo. Nisam izlazio, para sam bio bez, a i morao sam da sređujem stan. Bio je u prevelikom haosu, skoro kao kod Bakača. Noć je prošla još brže. 

Stefan Megić

Komentari

Komentari