Foto: 
Olga Tomović

Valkirin osmeh (prvi deo)

Prokleta, sintetička koža, već je počela da ga žulja. Ograničavala mu je pokrete na osnovne: hodanje, hvatanje, eventualno trčanje I sporo penjenje. Teren je bio brdovit. Viknuo je ostalima da požure. Jedva se odupirao želji da ih iskasapi. Smatrao ih je nedostojnim, dopuštao im je postojanje samo u svrhu skladištenja uzoraka. Iz smešne torbe, okačene o sabijena ramena, izvadio je dozu energije.

-Ostalo mi je još pet!- dreknuo je na nižeg, koji ga je teško pratio, - Hoću tvoje. Hoću od svakog po dve! – urlao je od naglog naleta prko potrebnog životnog soka.

-Ali Rohanse, umrećemo… - zavapio je niži.

-Kome ti trebaš?! Vadi! – ote mu tri doze, ostalima uze koliko je rekao, -Biće više mesta na nosaču da istegnem telo. Biće više mesta za uzorke. Bolje crknite, nego da vas ja iseckam I nahranim lavove!

-Bolje. – složiše se svi I nastaviše penjanje.

-Kako ih je teško naći u ovolikom rastinju, pogledaj opet skener, mora da su ovde.

-Bili su. Pobegli su…- promuca niži, - Ako dozvoliš primedbu, dereš se, smrdiš. Namirisali su te I pre nego što su te čuli…

-Ne mucaj! Ne cvili! Ova planeta počinje da mi smeta. – slagao je, nikada nije otkrivao namere. - Ovo telo je tesno, svrbi. Nahvataćemo ih danas, makar tražio cele noći. Moram da se skinem. - ućutao je I nastavio sve do samog vrha. Odozgo je mogao da osmotri veliki deo šume. Bila je ogromna, gusta, divlja, ličila je na njega. Uživao bi na ovom svetu, samo da je u svom telu. Obišao je mnoge galaksije, uhvatio je nekoliko veličanstvenih primeraka, ali nigde ovoliko. Ovde je svaka vrsta bila agresivna, čak I biljke. Odlučio je da skuplja samo najjače, ali je usput pokupio I po jednu od svake vrste akresije, sve osim vukova.

Dosadno skupljanje primeraka za koktele I nije bilo njegov posao. To je bila njegova kazna. On je bio Rohans osvajač, ratnik, najjači među ratnicima, najkrvoločniji među krvolocima. Neumorno je tragao za svetovima vrednim osvajanja I širenja imperije, ali to nije radio zbog slave ili majčine naklonosti. Ratovao je iz uživanja. Ubijao je grozno, mučno, jer to mu je jedino budilo osećanja. Za uzvrat dobijao je neograničene količine seruma I obilato ga je koristio. Druge nagrade nije ni tražio. U naletu besa, satro je čitavu populaciju na potpuno mirnoj, veoma vrednoj planeti. Mrzeo je pokorne, slabe, a oni su ga samo gledali I drhtali… Spržio ih je, ostavio je smo golu stenu, satro je svaku mogućnost nastanka novog života na njoj.

-Mi smo ratnici. Mo osvajamo ponosno. Ti si osramotio celu rasu! Osramorio si I mene! – setio se mačinih reči I klonuo. Oduzeli su mu oružje I brodove.

-Putovaćeš. Skupljaćeš I učićeš. Traži svetove I vrste I posmatraj, pamti. – to mu reče majka pred odlazak I niko ga nije ispratio, a možda se neće vratiti decenijama. Sada je bio sramota za rod I rasu, za majku koja je od njega napravila najvećeg.

Seo je. Ostali odahnuše. U dolini, pod liticama, plavo jezero slikalo je sunce I oblake po glatkoj površini. Već odavno je odvojio ovaj svet za sledeće osvajanje. To, svakako, neće biti neće uraditi sada, ali će ga osvojiti, makar čekao I ceo vek.

Iznenada, istančanim sluhom, ču ih. Svi polegaše čekajući. Veliki čopor trčao je prema poilu, temperatura vazduha bila je visoka. Podigao je top I opalio. Najkrupniji, sivi vuk, ukopa se u mestu, ostali stadoše I okrenuše nazad. Osetio je ugriz snažnih čeljusti, rukom je uhvatio vučicu za vrat I gurnuo je u sferu. Desetina mlađih primereka bežala je niz liticu, opalio je više puta.

-Pakujte!- viknu I strča do samog oboda jezera, prateći čopor.

Iz vode ozlazio je bled, nežan, nestvarno sjajan, ženski primerak ljudske vrste. Oštrim, preciznim vidom, zapazi neobično zelenilo u njenim očnim dupljama. Više nije bilo vremena da se okrene. Kontakt sa ovom vrstom bio je njstrože zabranjen.

-Stani!- viknula je glasom koji je podsećao na klizanje medenih kapi seruma niz jezik. Videla je top, videla je neobično odelo koje mu je pogagalo da se stapa sa okolinom. Naredio je ostalima da se sklone, nesmotreno, nije uključio aparat u glasnicama. Kasno je shvatio grešku. Podigao je ruku, uključio je prevod, iznenadio se oštrinom bola koji mu preseče grudi. Imala je oružje, prilazila je, opalila je još jedanput, ovog puta u vazduh.

-Ko si ti?! Ovo je rezervat! Lovje strogo zabranjen! Crkni prokleti ubico!!! – zbog kretanja njenog tela I zlatne gomile krzna na glavi, podseti ga u trenu na lavicu. Obuze ga onaj nagonski bes, dohvati je I odbaci je nekoliko metara dalje od sebe. Pala je, ali se hitro podigla, zauzela neku neobičnu poziciju, skupila je dlanove malih šaka, skopila je I stopalom ga pogodila u ranu na grudima. Rušio se. Neverovatnom brzinom udaila ga je još nekoliko puta u glavu, noge I pleksus. Pao je. Disala je ubrzano, pritiskala mu je vrat kolenom I zaustavljala mu je dovod kiseonika.

-Govori! Da li vas ima još?! Odakle ste? Kakav je to jezik?! – nije odustajala, pokušao je da je odbaci rukama, snažno se podigao, ali  ona se prevrnula u vazduhu I iz gomile odeće izvukla sečivo.

-Ne prilazi! Upotrebiću ga ako priđeš! Ubiću te! – znao je da hoće, morao je da je neutrališe. Top opali kratak signal. Ona ostade zaleđena u mestu. Polako, svi ostali iskoračiše na čistinu.

-Šta ćemo sa njom?- uplašeno upita niži.

-Uključi se, budalo! Sve čuje! – svi se uključiše.

-Znaš da ne smemo da ostavljamo tragove.- neko dodade.

-Neka je Rohans rasturi, ličiće na napad divljeg nosoroga.

-Umukni kretenu! U šumi nema nosoroga. – prekide ga, zamišljeno.

-Pokidaj je zubima, tako će da liči na vučje gladno ždranje. Ti si I ovako u nemilosti, zaklećemo se na ćutanje. Carica neće saznati, ni ona nema oči u ovoj zabiti. Slažeš li se da uradiš svoje? – gledali su ga sa strahom, greška je bia zajednička.

-Slažem se, ali ako iko od vas dođe do nosača I progovori, neće od njega ostati ni prsti! – spustiše glave I pođoše ćutke ka laganoj platformi da ponesu novi tovar ka maloj letelici na drugom kraju obronka.

-Vraćamo se za par dana. Treba nam još. Neka dotle nestane, a ti traži vukove I pazi da nema još ovakvih kao što je ona. – gunđao je niži.

-Da si gledao skener video bi je! – podiže ga besno I baci ga u žbunje.

-Jesam! Jesam gledao, nemoj, bila je u vodi, ledena. Nije bilo očitavanja.

Besno se okrenuo, proklinjao je dan kada ga osudiše na život sa njima.

-Glupe, beskorisne mašine. Oči su uvek bolje…-mrmljao je za sebe, prilazeći ukočenoj ženi.

Sačekao je da zamaknu, serum je popuštao, za ono što je morao da uradi trebala mu je nova doza. Pažljivo ju je pregledao. Na tren ga presče tračak divljenja prema njenoj hrabrosti, potpuno bez osnova, a sa toliko snage I veštine u malom telu. Njihove žene bile su grube I jednostavne. Koža im je bila debela kao I muška. Skinuo je rukavice I dodirnuo blještavu, mekanu gruvu. Izbijala je iz temena I padala preko ramena do sredine leđa. Grubo joj dohvati grudi, otvori usta I zari zube u vrhove. Čak I kroz tesan sintetički oklop, telo mu je reagovalo. Podiže je I baci je na zemlju.

-Prestani!- viknula je gurajući ga, šutirajuši, grebući mu lice oštrim noktima.

-Talas kraće deluje na vas nego na zveri. Bolje je ovako. Ne volim da ubijam hladne I beživotne. Nisam nikada poželeo ženu druge rase. – iz rana tekla joj je mirisna krv…

-Ja ne molim za život. Ubij me odmah. Pojedi me. Samo me ne diraj. –tiho reče, bez straha, bez krika.

-Zašto?- zastao je oblizujući usta ulepljena ukusnim sokom.

-To je samo moje.- gledalala ga je u oči, besno, odlučno.

-Šta je tvoje?

-Moje telo, moja osećanja. Hajde žderi, dibljačino glupa. – režala je, nije skidala zelene zenice sa njegovih staklastih umetaka. Imao je vremena, igrao se kapljicama krvi, puštajući da mu sa prsta curkaju na jezik. Ležao je ne boku I pritiskao ju je donjim delom tela koji je pulsirao.

-Divljak jesam, glup nisam. Ne razume zašto bi radije umrla, kakva je veza osećanja sa telesnim nagonom? Zar to nije smetnja?

-Ti nisi ljudsko biće…

-Nisam.

-Zbog toga ne razumeš. – počela je da drhti, mora da je osećala neopisiv bol, ugrizi su bili duboki, precizno locirani u najbolnije delove tela. Njihove žene bi urlale, ili bi prosto umrle. Postao je vrlo zaiteresovan. Pulsiranje je prestalo.

-Zašto ne vrištiš? Zar te ne boli?

-Boli me. Vrištanje samo oduzima energiju, ničemu ne služi.

-I ti si ratnica?

-Ne.

-Kakve li su ratnice na ovoj planeti, ako si ti ovakva? – zapitao se nastavljajući liže prste.

-Slabije.

Opsovao je na svom jeziku. Šta li je to uhvatio? Povukao se I seo. Podigla se I dohvatila odću. Oblačila se polako, čvrsto stiskajući rumene usne. Iz torbe izvukao je poištolj I u vrat joj zabode par kapi seruma. Ni sam nije razumeo zbog čega je poželeo da ona ne pati.

-Neču tvoje otrove!- kriknu, a zenice joj se raširiše, puls ubrza, - Vau, kakav adrenalin. Šta je ovo? – prošapta I pade na leđa.

-Čista životna energija. Time se hranimo, uglavnom. – posmatrao je kako ustaje, šakama dodiruje lišće, skida se I uleće u vodu, zaranja I izranja I opet zaranja, kao ajkula, onda se dodiruje po licu I telu.

-Divno je, ništa me ne boli… - reakcija na serum bila je vrlo neobična. Od svakog bi očekivao da podivlja, da se lati oružja, od nje da ga napadne, ali nikada, nikada ovo. Srušila se na vreli šljunak, voda joj se slivala niz blistavu kožu I mešala se sa crvenim kapima. Celo lice joj je sijalo. Nagnuo se I pažljivo joj pogledao oči, postale su sasvim svetle. Dotače joj usne koje su se smešile.

-Ja sam Brunhilda, zovu me Bruna. – pipao je reči, klizile su sa jezika, - Kakvo je ime mog cenjenog dželata?

-Rohans. – govorio je zaneseno, adrenalin mu je kidao vene, - Ima li ičega boljeg od ovog? – pitao je, a donji deo trupa pono je počeo da mu pulsira. Glasno se nasmejala. To mu istera malo besa iz očiju. Dohvati je tanak vrat I stegnu ga.

-Odavno nisam čuo taj zvuk…- bes mu se mešao sa setom. Ona mu lagano dodirnu šaku.

-Ne divljaj, shvatila sam zbog čega odvajate telo od emocija, ali I sada sam ista, ja to ne mogu. – skočila je I obukla se. Povukla ga je za jaknu I povela uzbrdo, krećući se lako, bestelesno. Usput je mazila drveće I mirisala poljsko cveće.

-Nikada nisam probala droge. Nemam nameru ni sada da počinjem. – govorila je kroz san.

-Ali, ovo je hrana… - uporno je objašnjavao svrhu seruma.

-Zovi je kako hoćeš, sada I nikada više. – lebdela je.

-Zašto kada ti je toliko lepo? Nema lepšeg osećaja od energije. – barem je to pouzdano znao.

-O, ima. – opet se nasmejala.

-Došla sam. Hvala Bogu da te nisu uhvatili. – ispred male građevine sedeo je veliki, crni vuk. Zarežao je na stranca.

-Pusti njega, jeste divljak, ali ne zna ništa, nije odavde. – vuk se povuče I leže. Ušli su u prostoriju koja je mirisala na vatru I meso. Ubacila je nekoliko trupaca u peć, izvadila pribor I počela da ušiva svoje rane. Stajao je I zurio, zatečen, zbunjen.

-Zar to radiš samam sebi?

-I ti bi da si sam na kraju sveta. Da te je majka tukla svaki dan, a otac svaku noć. Sedi, imamo vremena. U šumi nema ljudi, ovde sam pobegla od takvih kao što si ti. – smešila se, znao je da je serum neće popustiti još dugo.

-Tvoja veština u borbi ukazuje da nisi svetca.

-Karate, crni pojas, peti dan. Drevna borilačka veština, umetnost pokreta. Nužna odbrana. Nikada ne napadam ako nisam napadnuta. Moj udarac može da ubije, uvek pazim. Vi ste oteli moje vukove. Moj posao je da ih čuvam, pratim njihovo kretanje, navike, ustrojstvo čopora. Sve ih volim. Odveli ste moju porodicu.

-Od njih pravimo serum… -presekla ga je gnevnim pogledom.

-Prokleti divljaci! Proklete droge kojima kontrolišu mase! Svuda je isto… Da li će umreti?

-Da. – mudre reči nateraše ga da se trgne I zamisli.

-I nema načina da ih vratim?

-Nema. Već su na nosaču. – ispustila je iglu. Plakala je. Vešto je završio ušivanje, nije morao, osećao je da tako treba, poštovao je njeno telo. Kda je, najzad, podigla glavu, oči su joj bile prazne I tupe. Sedeo je i ćutao.

-Kada ćeš me pojesti? –obori ga potpuno ravnodušnim pitanjem.

-Ne znam. Da li ti je to važno? – u blokiranom umu nije našao ni trunku želje.

-Bez njih mi se ne živi.

-Ubiću te onda kada ti kažeš, ali ne večeras. Više nisam gladan.

-Onda se teraj dođavola! – skide se I leže u meke tkanine I zaspa. On je spavao vrlo retko. Gledao ju je kako se opušta, prevrće, sanja, diše. Osetio je pospanost, pobacao je glupu odeću I spustio se pored nje. Zaspao je prvi put posle mnogo godina I sanjao je.

Komentari

Komentari