Foto: 
TC Photography

Velika je beda u nas, desila nam se i ljubavna recesija

Istinita priča

Ranije, do pre otprilike dve godine, ispred moje kuće su se dešavali ljubavni sastanci. Naime, moja ulica ima samo jednu stranu, a druga strana je u zelenilu, uređena kao mali park s visokim drvećem, sitnim cvećem i ljubavnom klupom. Između drvoreda može da se parkira auto.
Noću, kad sve utihne, kad prođu poslednji prolaznici, kad komšiluk pogasi svetla, evo i njih, ljudi koji se vole, ljudi koji traže svoj miran kutak, ljudi koji uživaju u trenucima odvojenim samo za sebe.
U početku mi je bilo strašno, reagovala sam neprimereno sebi, u smislu da sam frktala po kući šta rade ovi ispred moje kuće, žalila se prijateljima kako remete moj mir, gaze travu, bacaju smeće, prezervative… A to zelenilo ja uređujem (proređujem stabla, sadim cveće, kosim travu, sakupljam liš’e). Baš sam bila grozna. Sva sreća, to ponašanje sam brzo promenila. Hvatala sam sebe nasmejanu kada bih ih videla, pa je došlo vreme da moram da pogledam kroz prozor, vidim da su tu i tek onda odem mirno na spavanje. Postala sam, nekako, zavisna o njih. Zatim je u meni proradio naučnik, usledilo vreme za statistiku. Od sedam večeri nedeljno, ljubavnici su tu pet večeri. Pet jutara nedeljno ja skupljam prezervative. Posle tri meseca posmatranja i beleženja pojava, zaključila sam da je to mesto ispred moje kuće statistički značajno za održavanje stabilnosti, kako tih ljudi koji se vole, tako i mene. Da sam imala instrumente crkvenog upravljanja u rukama, proglasila bih to mesto svetim.

Uvek ih je bilo, zimi, leti, bez obzira na vremenske uslove. Dolazili su automobilima, motorima, biciklima, peške. Jasno se sećam jednih, jutarnjih ljubavnika koji su jednog maglovitog jutra, dok su sa grana padale kapljice, sedeli na vlažnoj klupi zagrljeni, bicikle su prislonili uz drvo. Zaštićeni u svojoj ljubavnoj auri, nisu primetili da sam otključala kapiju i izvezla auto. Pogled mi je, neko vreme, ostao fiksiran za sliku koju su emitovali, imala sam želju da im dam ključeve kuće na nekoliko sati.
Mnoštvo puta sam sam ljubavnicima slala tihe molbe: Molim vas, nemojte da koristite prezervative, izrodite decu, ako ih ne budete hteli, dajte ih meni, ja ću da ih čuvam i volim. Pa ionako, u majčici Srbiji, svega nam nedostaje, a najtužnije je što nam dece nedostaje.
Ove godine ih nema, nisam videla nijedan ljubavni par. Bože, što mi nedostaju. Nemam kome da uputim vapaj sem Bogu: Čoveče, vrati ih! Opet bih skupljala prezervative.
Sigurna sam da opšta, višedecenijska bremenita društvena situacija, povlači za sobom i ljubavnu krizu, da se izrazim politički, ljubavnu recesiju. Ja se istinski trudim da prostor održavam urednim i privlačnim oku. Čak sam imala ideju da postavim putokaz s natpisom Samo za ljubavnike.
Iz svake faze školovanja sam ponela po nekoliko životnih saznanja ili istina koje sad, kao zrela osoba, mogu i da prepoznam. Jedna od tvrdnji koju sam ponela s fakulteta od profesora sociologije je: „Kad je društvo u krizi, žene nose duge suknje i dugu kosu. A seksa je sve manje. U srećnim društvima žene pokazuju noge, zamahuju kratkom kosom i glasno se smeju.“ Predavanje mog profesora prepoznajem u današnjoj stvarnosti. E, u nas te veštačke sreće ima samo na estradi.

Seksualno neispunjen čovek je apatičan i nesrećan, ne vidi smisao sopstvenog postojanja. Onemoćao je narod od gladi i patnje, ne može ni glasa više da digne, a kamoli da mu struji ljubavna energija kroz telo. E to je pakao; Dostojevski, da je živ, rekao bi: „Pakao, to su patnja i teret kad više ne možeš da voliš“. Mi proživljavamo i taj pakao.
Postoji vekovni stereotip, da se sirotinja lepše i spontanije zabavlja od bogatih i da je seks sirotinjska zabava. I da samo siromašni imaju mnogo dece. Mi, stanovnici naše države, u većini smo sirotnija, kako ekonomska, tako i duhovna, i moralna, i umetnička, tek po neki cvet, kao na smetlištu, iznikne, ali ne može da se razvije i zamiriše u veličini kakvu mu je priroda namenila. Tako smo i “ljubavna sirotinja“. Kantautor, Bora Đorđević, kao da je to odavno predosetio i sad mogu reći vizionar Bora Đorđević.
Ovo kod nas traje predugo.
Što se mene tiče, ja puštam kosu.

 

Komentari

Komentari