Foto: 
autor nepoznat

Vodenica (šesti deo)

Sreten je ujahao u dvorište svoje kuće gde ga je sačekao spreman sluga koji je prihvatio konja, dok je on sjahao. Dok je sluga vodio konja prema štali, on je krenuo prema kući gde ga je, na tremu, čekao otac.

-Oče! Video sam kod stare vodenice nekog čoveka, koji spaljuje smeće i raščišćava unutar kuće. Šumar Mitar je bio kod njega...neke zavežljaje mu je doneo, mislim da je hrana i još po nešto.

-Kako je izgledao?- upita Svetislav, smrknutog lica.

-Mlad je, možda je tu negde mojih godina, ili malo mlađi. Visok, krupan… - odgovori Sreten.

-Dosta! Kažeš, Mitar je bio s njim?

-Da! Kao da se poznaju, prijateljski su se rastali. Iz daljine sam nešto kao načuo da će sutra neko doći da mu nešto pomogne. Otići ću da saznam ko je.

-Idi sutra…navrati, kao slučajno. Saznaj ko je to?- reče mu Svetislav,a na licu mu je bila neka senka.

-Oče! Nikad mi nisi pričao šta je bilo sa starim vodeničarem koji je tu živeo. Ko je on bio i zašto je nestao?

-Ispričaću ti kasnije. Saznaj mi to, pa ću ti reći.- reče i okrete se da uđe u kuću.

Njihov razgovor je, kroz jedan od otvorenih prozora, čula i Svetislavova supruga Miljana. Na pomen stare vodenice, u njoj se rodila nada da se Anđelko vratio. Iako je prošlo mnogo godina, njena ljubav prema njemu nikad nije prestala. Život sa Svetislavom je bio za nju pakao, nije mogla nikad da oseti ni delić ljubavim koju je gajila prema Anđelku. Rodila mu je sina, još dvoje je rodila, ali su oni umrli još kao bebe, dve devojčice. Bar jedna da joj je ostala, da bar pored nje na trenutke oseti malo nežnosti, u ovom surovom životu pored njega. Čuvši da je to ipak neko mlađi, njena nada se ugasila, ali i nju je zainteresovalo ko bi to mogao biti.

Radovan se ujutro probudio čuvši njisku konja koji su izlazili iz šumarka, a i ljudski smeh. Otvorio je vrata od vodenice i video tri stasita momka koji su stali sa konjima ispred kuće.

-Dobro jutro, domaćine! Nas je poslao Tihomir da ti pomognemo. Mi smo Jovan, Milutin i Čedomir. Naši očevi su isto bili veliki prijatelji sa tvojim pokojnim ocem.- reče jedan od njih.

-Jutro, ljudi! Hvala što ste došli! Hajde siđite i sedite da popijemo po jednu, pa ćemo se sve dogovoriti oko posla.

-Rekao nam je Tihomir šta si planirao, poneli smo i mi alata…biće brže kad su sve ruke naoružane. Da, primi naše saučešće zbog oca. -reče drugi.

-Nismo mi doneli samo alat, poneli smo i za popiti i pojesti nešto. Naši su nam striktno to naredili. -ubaci se treći kroz smeh.

-Kad je tako, sedite, sad ću ja, samo da se umijem na potoku. Idi ti unutra, ima tamo neke šolje...

-Šta će ti? Iz flaše ćemo. Koliko vidim, svi smo zdravi i jedri. Dobrodošao ti kod nas, Radovane. -reče onaj prvi, nagnuvši cug iz flaše. Radovan se na brzinu umio i seo sa momcima da se malo upoznaju, mada se među njima već osećao kao da se poznaju odavno.

-Znate da plivate svi? Jedan, koji oće, će sa mnom tamo oko točka, da posečemo šta se nataložilo, a druga dvojica da probaju one panjeve da čupaju…zato mi je trebao i konj. -reče Radovan

-Ja ću sa tobom, vas dvojica, čuli ste šta je rekao. - reče Jovan.

Ustali su i svaki je kao po komandi krenuo da uzima alat koji mu treba. Čedomir i Milutin su izvadili iz bisaga testere koje su dali Radovanu i Jovanu, skinuli su i velike koture konopca kojim će čupati panjeve i kad su sve pripremili, prionuli su na posao.

Komentari

Komentari