Zapiši da ne zaboraviš

Dugo nam se čini putovanje, srećemo razne osobe, neke nam znače manje ili više, a kad se osvrnemo i pogledamo iza sebe tako je malo ljudi koji su nam svojom radošću i vedrinom ugrijali srce i osvjetili postojanjem svojim, naš boravak na zemlji.

Ima tako nekih osoba koje uđu u naš život, poguraju na niža mjesta raznu svojtu i zaposjednu nas iznutra u potpunosti do previranja. Neki se udaju za našeg prvog rođaka, pa zovu na svadbu.

Javlja se, sva onako razdragana nakon petnaest godina isčekivanja, da se grublja polovina odluči na sudbonosni korak, viče u slušalicu, sav komšiluk čuje njenu sreću. Kažem joj:" Daleko je draga,dug je put, skupo je, morala bih i djecu da vodim, neće mi oprostiti prelazak granice bez njih, nema smisla i da dođem ni poklon ne mogu da ti donesem " , u sebi prebiram po ormaru neke sitne krpice zaostale iz prošlog života nedostojne jedne svadbe, razmišljam koliko bih mogla da odvojim za cipele, bar na rate, a poklon odnijeti u kutiji ili staviti u kovertu , pitanje je kako. Puste koverte i bukvalno i figurativno.

"Ako nećeš ti ovamo, ja ću poslije svadbe kod tebe doći," priprijeti moja polumađarica putovanjem dugim 700 kilometara. Smijemo se takvom ludom planu posebno što obje znamo da moj burazer ne napušta lako svoju garažu i svoje ljubljene motore, ne rijetko, nego nikada.

Veza prekinuta, ostajem u tišini. Najbolje je da o tome ne razmišljam, trudiću se da zaboravim i na svadbu i na nemogućnosti i na mogućnosti, na sebe, na druge.

Nakon par dana osvanule su slike, ona u vjenčanici, draga moja, a znam je kad je bila djevojčica, sad sva nagizdana u bijelom, šminka, suncobran za dame, sve je tu. On, ležeran, odjelo, vidi se da nisu savršen par on i ti kruti šavovi. Ona pozira, on joj sve dopušta, on namćor, ona mamina princeza, ali ljubav ne pita.

Odahnuh i zbog nje i zbog sebe, osjetih se i dužnom i tužnom, ali osjećanja zadovoljstva i smirenosti me preplaviše. Oni ostadoše u postsvadbenom raspremanju , ja se vratih svojim obavezama i prašina se sleže. U dom se uvuče i prva jeza jeseni, djeca krenuše u školu, počeše monotoni dani.

U jedno toplo, septembarsko jutro, ubrzo nakon svadbe, zvoni telefon i luda jedna ženska glava me obavještava:" Tu sam ti pred zgradom." Od prvog šoka ne mogu da se pomjerim, ne znam ko je pred čijom zgradom, u glavi sam ponovo u gradu, ona slatka srednjoškolka prvi put od oca dobila auto jer je tek položila i čeka me da u Juga sipamo benzin, pa malo ulicom, a malo po bankinama odvezemo u grad. Pred mojom zgradom? Kroz vrata istrčavam u pidžami. Nalazim ih na ulici.

Sva onako vedra i lijepa, tegli mog sporog rođaka za sobom, ispunjava stan srećom i svjetlom, mangupski nosi poklone meni i djeci. Njega nisam vidjela predugo, ona sa osmjehom koji grije i glasom koji odvanja dnu hodnika oduševljava se mojom nevjericom i zatečenošću. Ne kuvam kafu, zbunjena sam i ja i oni.

Plakala bih, smijala bih se, ukrala bih je i čuvala za sebe, tješim se ipak je pomalo moja, sada smo rod, uskoro će roditi malog dječaka kome ću biti tetka. Oluja osjećanja me lomi. Odlaze da se smjeste i odmore, ja čekam da se slegnu vjetrovi uskovitlali previranjem iznenađenja i osjećanja.

Otvaram kesu, jer djeca već vire u paketić sa čokoladom i nalazim kovertu. Eto kako dio duše moje, a ona to jeste, zaputi se sa svoje svadbe u moj kraj i umjesto ja njoj, šeretski i zaštitnički, ona poklon nosi meni. U životu svakog od nas postoji jedno ovakvo sunce i kad pomislite na sve one druge koji nude lažni sjaj, zbog kojih se nervirate svakodnevno ne vjerujući kakvih ljudi ima, sjetite se ovakvog sunca pa mu pošaljite poruku, stih ili priču na dar.

Hvala Xe. Hvala što postojiš.