Zatvoreno za utvare
Iza zavoja, natopljenih maramica, stegnutih kapaka, živeo je u sopstvenom, odabranom mraku. U stolici, koja se ritmično pomerala godinama bez ičije pomoći, naslonjene glave na drveni naslon, život je živela bezimena senka.
Dobrovoljno bežeći, birajući da ne želi više božansku svetlost dana, ni glasove, izabrala je svet sopstvene tame, sobu bez mirisa, život bez strasti i ukusa, povinujući se zakonu sopstvenih nagona.
Uvek postoji trenutak, onaj trenutak koji nije početak, a ni kraj. Postoji trenutak koji je večnost između, trenutak koji je sam treptaj, a čini se kao večnost. U jednom takvom, zlokobnom trenutku, odluka je samomučenje, ili spasenje, zavisi čije otvorene oči to posmatraju.
Sećao se, on je bio muški princip senke, da je u beskrajnom iščekivanju, želeo da raznim čudima prizove... I tako iz dana u dan, iz noći u noć, ali nije bilo svetlosti, priznao je da snaga molitve je previše tiha i da ne zaslužuje dar, jer to što on želi, to je samo taština povređenih nagona, a ne iskrena opraštajuća želja. Zato, u tom trenutku, koji se dogodio u međuvremenu, na putu između početka i kraja, odlučio je da spremno prihvati kaznu.
Iza zavese očiju, propuštao je utvare, izbacivao ih iz uma, gde su se skrivale, sve do poslednje, kada...
Iza zavoja, natopljenih maramica, u sobi ugasio se još jedan dan, rađala se još jedna noć. Ništa posebno, to je samo trenutak između...