Foto: 
autor nepoznat

Zidovi

Svanulo je novogodišnje jutro u stanu deda Đure. Kao i obično, probudio se u svoje vreme, oko sedam sati. Ležao je u krevetu i posmatrao svoju sobu, slušajući tišinu koja ga je okruživala. Posmatrao je i zidove koji su ga okruživali i iz kojih kao da su izlazile uspomene, neka prošla vremena kada je u ovom stanu bilo puno raznih zvukova.

Zapamtili su ti zidovi dosta srećnih i veselih trenutaka, od rođenja njegove dece, raznih veselja, krštenja, rođendana. U njihovom stanu je bilo često puno gostiju koji su zajedno proslavljali sve te trenutke. Videli su i čuli, godinama, ti zidovi i dečiju graju. Uvek je bilo veselo među njima, posebno u ovo vreme praznika. Svake godine oni su bili i okićeni, po celoj svojoj površini, raznim ukrasima, koje su kačili njegova deca, pored ukrašavanja jelke. I veliki broj svećica je bio svuda po njima. Sada su svuda po njima okačene slike njegovih najdražih, koje ga podsećaju na te dane.

Na deda Đurinom licu se pojavio neki tužni osmeh sećajući se tih vremena, koja su ostala daleko. Sada su to samo ostaci te davne prošlosti, smeha, muzike i dečije graje više nema...samo ova bučna tišina koja ga sve više ubija. Polako će ustati, skuvati sebi kafu i pokušati da ovaj, a i naredne dane, nekako pregura. Posle će izaći napolje da prošeta, možda sretne nekog od poznatih sa kojim će malo da popriča,..možda…možda.

A, zidovi i dalje šalju slike prošlih dana.

Komentari

Komentari