Foto: 
trying2

Život i bol

Bilo je tih trenutaka kad sam htela da mu pričam o životu. Život je sve, ono tamo, ovo ovde i ono neznano gde. Toliko brige oko radjanja i umiranja, oko nekih gluposti koje nam nameće ustrojstvo života ovdašnjeg, moje biće ne ume da prihvati. Postoji samo jedno što je uvek ispravno. To je ono što ti duša govori i traži od tebe. Sve ostalo su stranputice, zablude, traganje i gubljenje dragocenog vremena. Bacivši te trenutke koje treba dati duši, bacamo deo svog bića. Greh je. Greh ne postoji, ali sami pred sobom ćemo ga jednom tako doživeti zbog te bahatosti neljubavi prema sopstvenim osećajima.

Bol. Sad znaš o kojoj boli govorim. A pričam o onoj koja je nemerljiva, koja nema ustrojstvo ograničavajućeg mikrokosmosa. To je ta bol koju retki osećaju, dišu s njom i razboljevaju se zbog nje, leče se njom, ležu i ustaju s njom, plaču s njom, teško se smeju s njom. Misliš da ne poznajem tu bol? Ja sam godinama učila kako da tu bol kanališem, kako da preživim s njom. Najteže je jer mi uverenja nisu dopuštala da završim sa životom. Ah, ljudi se plaše smrti! Tužno. Ja se gnušam života!

Ipak, onda kad su mi odgovori trebali, kad sam dovoljno dugo molila za njih, oni su mi dati. Uvek je to delimično, taman onoliko koliko treba. Uz malo slobode duha, nasluti se sve ostalo. Bolno je i samo pomirenje s istinama koje ti daju na uvid. Ma koliko čovek znao svrhu, on ne može da prihvati patnju tek tako. Poželiš je na svojoj koži. Poželiš da ih sve u redu za bol odmeniš a njih pošalješ na odmor. Nije tako jednostavno. Daleko je kompleksnija ta patnja kroz koju se prolazi. Svako od nas silazi s razlogom baš tu gde je. Niko nije manje ili više vredan. Sve je to samo harmonija prelepog duhovnog delanja, učenja, narastanja. Sve je to PUT.

Pitaćeš se zašto moraju da pate nejaki i nedužni. Zato što su zato tu. Zato što su najjači. Zato što umesto nas primaju deo patnje, uče nas veličanstvenoj ljubavi. Možda si nekad to nejako i nedužno bio ti. Možda si svraćao da s nekim bol podeliš i odeš, zadovoljan svojim kratkim ali učinkovitim bivstvovanjem na planeti gde je sve tako opipljivo, čak i strahovita patnja, sam strah, sve oživotvoreno u materiji.

Moja sestra je imala psa koji je dao svoj život za ljudsko biće. Jednostavno je uginuo. Jednostavno je bio tu, sačekao trenutak kad će nad andjeoskom glavicom koju je čuvao da se nagne smrt. Onda je svojom njuškicom usisao smrt u sebe. Tek suzne oči i divan, pomirljiv pogled, bili su znak da je sve u redu, da tako treba, da je zato tu. Neshvatljivo? Meni je savršeno jasno. To je Ljubav. To je njena nepregledna moć.

Kažeš, pobiće nas, zatrovaće nas, ispraće nam mozgove! Hoće, pokušaće. Ali, dušo moja, ovo su samo smešna tela koja bez naših duša nisu ništa više do krpetine. Sve je to tako jadan i bedan pokušaj, samo češljanje i trebljenje od vašaka. Ponekad moram da budem gruba. Ja nemam ni jedan razlog da se plašim bednih, iskeženih očnjaka, onda kad znam šta je to što njihovo postojanje svodi na besmisao.

Pitaj.

Jednom ću ti pričati kako ljubav pobedjuje i zašto je život tako čaroban dar kog treba poštovati.

Radojka Rea Sartori

Komentari

Komentari