Foto: 
Heather Bradley

Život je bankar

Lako je našao kuću. Stara, prizemna, usamljena kuća na kraju grada. Zapušteno dvorište. Da nema dima iz dimnjaka, mislio bi da niko ne živi u njoj. Dugo je gledao u kuću, čekajući da se nešto desi i natera ga da se odluči. Da uđe ili da ode. Tek kada je deda u kožuhu izašao iz kuće, uzeo sekiru u ruke i staračkim pokretima počeo da cepa drva, Marko je odlučno gurnuo kapiju i ušao u dvorište.

- Dobar dan, deda! - kroz stegnuto grlo grebale su ga reči koje su osamnaest godina čekale da budu izgovorene… Martin odloži sekiru, pogleda u Marka i neljubazno mu reče:

- Šta treba?

- Tražim posao, bilo koji. Rekoše mi: „Vidi kod starog Martina, on je dobar čovek, daće ti nešto“- dok je Marko prilazio, stari Martin ga je gledao namrštenog lica.

- Nisam je tebi deda - grubo je rekao, odloživši sekiru, pa nastavio:

- Mene niko ne zove deda, pa nemoj ni ti. Ja unuka nemam, a nemam ni posla za tebe. A i da imam, nemam para da ti platim. Tebe je neko slagao. Kako si ušao, tako iziđi, i zatvori kapiju za sobom - zlovoljno je rekao stari Martin i ponovo uzeo sekiru u ruke.

- Deda, meni je hladno. Ugrejaću se cepajući drva, ne treba ništa da platiš. Kao da pomažem svom dedi, kao u svojoj kući. Ako hoćeš, ti skuvaj čaj… Šta kažeš, deda, a?

Razmišljajući o Markovoj ponudi, Martin je dugo namršteno gledao u veliku gomilu drva, i najzad prelomio…

- Ali bez toga „deda“ - stari Martin je nepoverljivo gledao u Marka. Surove godine su ga naučile da nikom ne veruje, da ništa nije džabe. Uvek se plati, pre ili kasnije. Život je bankar, ne voli dužnike.

Kao da se plaši da se stari Martin ne predomisli, Marko je brzo skinuo vetrovku, zakačio je na suvu granu stare kruške i uzeo sekiru u ruke. Cepao je drva kao da cepa svoje bolne uspomene. Cepajući čvornovatu bukovinu, izbacivao je mržnju iz sebe. Sekirom je cepao svaku svoju suzu, letelo je iverje bukovine pred snagom njegove mladosti i besom koji je osećao u sebi, ali nije nalazio odgovor koji je tražio. Odgovor na samo jedno pitanje: Zašto? Kada je velika gomila cepanica bila i složena, Marko je zadovoljno huknuo i pogledao u starog Martina, koji je poguren izlazio iz kuće.

- Hajde u kuću, da se odmoriš i popiješ nešto toplo - sada je stari Martin bio nešto blaži…

- Kako deda kaže - još jednom je promuklo izgovorio rečenicu, jer ga je bol koji nosi u sebi stegao za grlo. Otresao je iverje bukovine sa džempera, prebacio vetrovku preko ruke i zastao na pragu kuće, da bi dlanom obrisao suze koje su ga zasvrbele. Ušao je u kuću kao u crkvu! Bio je na svom, a opet mu je sve bilo strano. Tuđe! U slabo osvetljenoj kuhinji, okrenuta leđima, starica je kuvala rakiju na starom šporetu na drva. Prvi put u svom životu, Marko je osetio toplinu doma i miris kuvane rakije, koji se širio po celoj kuhinji. Ali, njegovom srcu je bilo hladno. Drhtalo je…

- Dobar dan, baba - tiho je rekao, gledajući s tugom u staro, umorno, izborano lice, koje je bilo svedok teškog života, muke u sedoj, pogurenoj ženi, koju vidi prvi put u svom životu.

- Dobar dan, sinko - odgovorila je baba, džarajući mašicama vatru u šporetu. Kada se okrenula i pogledala u njega, zaledila je svoj starački pogled, kao da je videla duha. Ne skidajući pogled sa njegovog lica, nasula mu je kuvanu rakiju, koji je više prosula po stolnjaku, nego što je sipala u čašu. Zbog starih, drhtavih ruku, ili što vidi mladog Martina ispred sebe, samo Bog zna.

- Ovo pijem prvi put u životu - Marko je pokušavao da se osmehne, jer je stari Martin još uvek imao čvor između obrva, koji mu je, jednom davno, bol zaveštao na licu. Kroz napukle i prljave naočare, baba je raširenih očiju gledala u Marka, koji je, bežeći od uveličanih babinih očiju, šarao pogledom po kuhinji. Skupljao je snagu da pobedi suze.

- Znala je baba da ćeš ti doći - rekla je tiho, sa olakšanjem. Kao da je izbacila teret koji je dugo, predugo nosila na svojoj duši. Stari Martin sa čuđenjem pogledao u nju, pa u Marka.  Nije dobro video, ni čuo, a još manje razumeo.

- A Martin ne vidi dobro. Da vidi, video bi sebe. Video bi da mu je unuk došao u kuću. Svako se vrati na svoje… Kad tad. Ma koliko bolelo. Nadala sam se da ćeš nas zateći žive, da te vidimo i da nam oprostiš ono što se ne prašta. Pa šta nam Bog da - rekla je starica, ne skidajući pogled sa Markovog bledog lica, niz koje su gmizale suze. Nije imao snage za reči. Sve je davno rečeno, pre osamnaest godina. Ovo sada je samo podgrevanje bolnih sećanja, koje može da ugreje i opere stare pokajničke duše koje traže spas, ali ne može da izbriše bol sa kojim Marko živi već osamnaest godina.

Nije se okretao kada je zatvorio kapiju za sobom. Znao je da ga na svako okretanje čeka bol, a bola mu je bilo previše. Želeo je da misli na sutra, da zaboravi adresu koju nosi u džepu. Setio se reči upravnika kojima je ispraćen iz doma: „Najveća kazna je naći majku posle toliko godina, nađe se bol, samo bol, Rajčeviću…“ Odzvanjale su mu u glavi, dok je u ruci čvrsto stezao papir sa njenom adresom…  

Bratislav Rosandić

Komentari

Komentari