Foto: 
Freaktography

Zločin i kazna

Mirko je bio uvaženi naučnik pri biološkom institutu u Neverhepi gradu. Imao je četrdesetak godina i zavidno usko stručno obrazovanje, smatran genijem u oblasti mikrobiologije, a izgledao je kao skoro okupani klošar. Nisu ga interesovale žene, ni u kom pogledu. Živeo je sa majkom i njenim psom. Poštovao je svoju majku, ako to može uopšte da se nazove poštovanjem, jer je robovao njenom bolesnom umu. Mrzeo ju je, trebalo bi reći, od malena, nju koja je umela tu mržnju u njemu i te kako lepo i brižno da odneguje. Njegov genijalan um je pronašao način da se ostvari i bez problema je završavao sve škole osim što je bio asocijalan, uvek zadubljen u sopstvene misli, bolesno nezainteresovan za bilo šta izvan njegovog čudesno-privlačnog sveta pod mikroskopom. Nije se smejao, nije ni plakao, vrhunac njegovog oduševljenja su bile oči koje žmirkaju i stisnute usne. Bio je i ružan i odbojan ne samo za ženski svet nego za sve. I na ulici kada bi pogledao u neko dete ili psa izazivao bi gađenje. Ma i Sunce se sklanjalo od njega ako ga je slučajno naš Mirko zvani Baltazar slučajno pogledao.

Na zidu u stanu visile su neke stare, uramljene fotografije na kojima je on bio. Gle čuda, tada je to bilo beskrajno simpatično i nasmejano dete. Šta se to desilo da postane odbojna rugoba od čoveka? Niko to ne zna. Verovatno mu se desila bolesna majka, koja je posle smrti muža učinila da Mirka svim silama zadrži uz sebe, ali, na svoj ludački način. Pričala mu je odvratne laži i gadosti o odnosu između muškarca i žene, ogadila bi mu bilo kakvu pomisao na lepotu života, predstavljala je spoljašnji svet kao veliku i moćnu opasnost, gušila je u njemu ljubav prema svemu živom. “PI, kakano, smrdi!”svakodnevno je govorila detetu praveći od njega hipohondra i bolesno pedantnog čoveka. Ako je poželeo da se igra napolju to je bio proces dezinfekcije i zaštite, saveti o čistoći, o mogućim bolestima, o svim strašnim opasnostima koje mu prete, pauk, gušter, otrovne biljke i na kraju pogani čovek. Jadno dete bi na kraju odustalo od odlaska napolje. Nije imao prijatelje, imao je nju. Jedino što je umela nešto dobro da uradi za njega bila je ta podrška njegovom obrazovanju. Postao je sjajan naučnik. Imao je puno pronalazaka za koje običan svet nije znao. Ni on nije bio svestan veličine svog istraživanja dok mu nisu naučnici iz Amerike poslali više nego fantastičnu ponudu da radi u njihovim laboratorijama. Dok je čitao šta mu se sve nudi, prvi put se ozbiljno zamislio. Ali, kako da napusti majku? Ona ne može bez njega da živi. I tada mu pade na pamet genijalna misao, da , u stvari, ona ne može bez njega, ali on može bez nje.

Sedela je u svojoj omiljenoj fotelji i gledala u svog genijalnog sina koji je tiho ušao u sobu.

“Kasniš! Da li ti smeš da kasniš kad dolaziš kod majke? Valjda se nisi kurvao?! Žene su zlo, osušićeš se ako si sa nekom imao odnos, poješće te polne bolešćure! Ti znaš da ja mogu sve da saznam i da ne smeš da me lažeš! Jesi li dodirivao neku ženu?”, reče na kraju kroz zube.

“NIsam.”, jednostavno joj odgovori.

“I nemoj!”,viknu žena, ”A, sad mi donesi lekove, moram na vreme da ih popijem i dođi da ti kažem šta da mi spremiš za večeru!”

On pognute glave izađe iz memljive sobe sa mišlju da je majka u pravu kada kaže da su žene zlo. Odvojio joj je lekove i napunio čašu vodom.

Poslednje što je video bile su te ludačke oči na dnu čaše dok je ispijala i poslednji gutljaj vode uz lekove. Tako. Da, Mirko je bio genijalan, ali i bolestan um. Najnovijim otkrićem prirodnog sastojka uspešno je modifikovao otrov i tako privukao pažnju najvišeg naučnog kruga. Bez ukusa, bez boje, kao voda, a bez tragova u organizmu izazivao je “prirodnu”smrt. Primenio je na pacove, žabe, mačke, pse, eto sada i na majku... To je bila poslednja karika u istraživačkom procesu koju je uspešno dokazao. Ponuđeno mu je basnoslovno bogatstvo jedne “humane”zdravstvene organizacije. Baš je bilo glupo da ih odbije, a i smešila mu se uspešna naučna karijera...

 

Komentari

Komentari