Kratka priča

Viktorov san, nije bilo uobičajeno vreme.Prezirao je rutinu,ni u mladosti nije voleo šablone, a sa godinama u kojima je, ni star da nestane, ni previše mlad da juriša na vetrenjače. Samo je skrivao se, ne iz straha, već iz potrebe da ne isparava svakoga trenutka, u praznim pokretima bujice gluposti. U njemu je živeo on i jedna silueta. Poznavao ju je, oduvek, mada je nikada nije susreo.Ona je živela u njegovoj sobi, u mislima, strastima, uvek ga je pratila, nevidljiva i opojno zanosna.

Plavokosa devojka je trčala morskom obalom. Oko njene glave skakutao je „konjski rep“. Padalo je veče i sunce se utapalo u nedogled. Pre bi se reklo da je ulazilo u more da se još jednom okupa i osveži pred spavanje. Bilo je jarko rumeno kao obrazi lutke od krpe koju sam kao dete imala. Zvala sam je „Lutka molovana“. Sa sledlećim pogledom ka horizontu, zaključih da je sunce zaronilo i otišlo na drugu stranu sveta. Nastupilo je međuvreme -  period ni svetlosti ni tame.  Bonaca.

Dva dana sam pokušavala da pozovem jedan jedini broj koji je postojao u Verinom telefonu. Bio je stalno nedostupan. Ostavila sam nekoliko poruka na govornoj pošti, objašnjavajući ko sam i zašto je telefon kod mene.Napisala sam adresu i svoj broj telefona, uz molbu da mi se javi kad pročita poruku, ali odgovora nije bilo. Trećeg sam dana, u rano prepodne, povela decu, Luku i Anu, u park nedaleko od kuće, i dok su veselo skakali po trambulini, prišla mi je visoka crnokosa žena i pitala na srpskom, da li imam upaljač.

Vredno je radio Radovan taj dan, rešen da poseče sav korov koji je zarastao oko kuće. Dugo godina nije niko kročio u njenu unutrašnjost, pa je bilo dosta visoke trave i divljeg bršljana svuda .Video je i par stabala kiselog drveta, koje će morati da povadi ovih dana,  da iščupa sa korenom, što će mu zadati malo više posla, ali moraće, kako bi očistio prilaz oko vodenice.

Nadala se da će pusta prolećna kiša sprati talase razočarenja, čežnje i patnje koje je skupljala u vrpci šešira pod vratom, nadala se, ali od nade je ostao samo miris divlje trešnje i zove, koji je vetar donosio do njenih nozdrva željnih života. Ona, Lilijana, beše ostavljena po deveti put od kako je prvi put osetila treperenje u stomaku, onu iskricu radosti što prati sve zaljubljene, koja je kod nje tako brzo nestajala ko da nikad nije ni bila.

Dugo je tražio svoje lice. Izgubio ga je davno napravivši pakt sa gorim od sebe. Sad je sjedio na panju, godovi su mu brojali godine, a čvorovi glumili koljena. Ništa se nije moglo prozreti kroz mrenu misli koja je pala na njegovu prošlost, iz špila bačenog u vatru neće proreći svoju budućnost.

Ovo pišem pri nezdravoj pameti, u letu inspiracije i pri prejakim osećanjima, dakle, iskreno! Molim one koji budu ostali iza mene da shvate, kao što sam i ja shvatila jednog dana, da smo svi smrtni kako god živeli i da se ništa u grob ne može poneti. Iako to znate, nije višak ponoviti to jer, ipak, kad neko umre nekako nama preživelima u datom momentu izgleda kao”eto, bilo mu suđeno tako”prekrstimo se i vratimo se u životnu kolotečinu, nesvesni činjenice da je svaki sledeći momenat mogućnost nestajanja sa ove naše zemaljske scene.

Svakog dana, u tačno vreme, bez reda, dešavalo se sve-ništa. U jutarnjim satima koji se otvarali dan,u podne i sa početka večeri. Sve-ništa je snažno otvaralo dan, sa nadom, kao i svakoga jutra, ples svetlosti u milionima tačaka, plesao je niz zidove, u podne, istrošenog jutra, bez tački koje su se raspršile. Svake večeri, nevidljive tačke, skrivene iza poveza, bežale su u rupice zidova... I tako iz dana u dan, sedmice u sedmicu, sa ponekim bljeskom munje, koja se zvala nada, svetlost i tačke u plesu.

Visoki mladić, stasite građe, išao je kroz šumu negde u šumadijskom kraju. Na ramenu je nosio platnenu vreću sa svim stvarima koje je posedovao. U njoj se nalazilo par komada odeće, nešto hrane koje je usput nabavio u okolnim selima, i par komada alata koje je koristio za usputne poslove koje je obavljao kako bi se prehranio dok ne dođe do svog cilja.

Kada sam bio mali voleo sam da se igram kao i sva deca. Da sledim svoju maštu. Po čitav dan sam provodio napolju jureći se na poljani ispred zgrade. Pod krov doma sam dolazio kad padne mrak da večeram i budem nemi svedok ubitačno-dosadnom nadmudrivanju svojih roditelja. Svaka naredna nedelja otvarala je novu mogućnost, a svaka mogućnost me je ispunjavala do vrha. Dani su imali svoj ukus i miris, neuhvatljiv kao vetar na morskoj obali koji se poigrava suknjama mladih devojaka. Bili su puni kolora i nekog neshvatljivog smisla.

Pages