Kratka priča

Pozorište je bilo prazno. Glumci su došli na sastanak kao ožalošćeni na sahranu dobrog prijatelja. Neće biti plaćeni ovog meseca, a možda ni sledećeg. Kako preživeti, pitale su se te izgubljene umetničke duše.

Posle dve nedelje od poslednjeg susreta glumačke ekipe, Milan, režiser predstave “Ljubav u doba korone”, izađe na praznu binu i obrati se publici:

„HEJ tiiiiii...“, odzvanjao je zastrašujući urlik, pomešan vatrom, koja je odbijala se od oklopa, senke u trku. Mrak je bio najbolji zaštitnik, vođen nečijom rukom dok je senka zaranjala u kišom prelivenu reku uništene obale sa leve strane...

Autor Pablo Rochas (Aleksandar Djukanovic) iz zbrke "Zemlja", uskoro u podaji.

Ima nešto tužno u odlasku vozova. Svaki put kada napuste stanicu, malo tuge se uvuče u srce. Čovjek može i ne mora da se raduje dolasku voza, ali se još niko nije radovao njegovom odlasku. Bez ikakve zle namjere, potpuno nenamjerno, čovjek je uspio da to čudo tehnike pretvori u metaforu, u simbol tuge i napuštanja.

Povratak je bio neminovan i zbog toga se Marko dugo pripremao. Osećao se kao neko ko se sprema za put u svemir, duboki, neshvatljivi svemir. Prošao je kroz sve moguće faze, od predavanja, testova, obuke  i na kraju finalne stimulacije svesti. Sve je prošao, dokazao da je apsolutno pogodan, odgovoran i imao je onaj faktor, visok nivo, kako bi stručnjaci rekli ”odanosti zadatku”, a to im je bilo najvažnije.

Već treću kafu ispijao je. Nikako da iscuri vreme do polaska voza. Prerano je i došao, obilazio okolne knjižare, promenio tri lokala i još išekuje. Znao je da je prerano, napustio hotelsku sobu misleći da, posle nekoliko divno provedenih dana, vreme je da što pre krene nazad. Ali, vreme teško prolazi,posebno kada se iščekuje, požuruje.

Ujutru, petao je opet zakukurikao u isto vreme. Jedva sam se nekako izvukao iz kreveta i teturajući se produžio do kupatila. Tuširanje mi je malo razbistrilo glavu, ali i dalje sam bio slab, ispumpan, umoran od maratonskog seksa.

Muka mi je bila da preturam po stvarima, pa sam obukao isto što sam nosio i juče. Farmerke, teget duks, teksas jaknu, patike.

Sahrana je bila tužna kao što su, uostalom, tužne sve sahrane. Ova je bila i tiha. Nije se čulo ni naricanje. Tužni, tihi zbor stajao je nad svježom humkom. A iznad humke krst sa imenom Andrej Simić. Ne vjerujem da je bilo ko iz okoline čuo za Andreja Simića, ali svi su čuli za Ankera.

U zavisnosti od toga koga pitate, dobićete različite odgovore o Ankeru. Jedni će reći da je bio dobro dijete i poslušni sin, dok će drugi reći da je bio teški probisvijet i prevejani kriminalac. I jedni i drugi su u pravu. Kako je to moguće?

Bilo je to vreme pre čoveka. Bilo je to vreme bez vremena. Duh života vladao je svetom. Bio je nadmoćan u lepoti bujanja u iskričavosti radovanja u svakom živom obliku.

A, rekoh, čoveka nije bilo.

Postojalo je umiranje, baš kao i rađanje, ali nije bilo patnje i bola.

Rekoh, čoveka nije bilo.

Nije bilo apsurda i zablude. Život se baškario u svim mogućim oblicima i bio je zadovoljan, jako zadovoljan, prosto srećan. Viđen okom nečije svesti budio je poštovanje i zahvalnost.

Čoveka još nije bilo.

Širok je, dug bulevar besmisla.Teško je, u jednom hodanju, u jednom danu prepešačiti ga. I nikada se putovanje ne završava. Iznova i iznova, kroz gustinu najezde praznine možeš tragati. Juče, danas, sutra...beskonačno, a omeđeno.

Pages