Ta noć, tako mirna i preblaga za zimska povečerja, prepuna sumaglice i snega što sitno pada, tako nestvarno topla i nežna, natera je da izađe, da u tišini i šetnji spere iz svojih misli - njega.
Provirila je kroz prozor, obrisavši vlažnu zamagljenost sa okana, svide joj se svetlost ulične svetiljke što je u kosini padala na snežnu stazu, pa se uputi ka vratima, u dugačkom čojanom kaputu, koji je stezao u struku i dopirao do polovine članaka teških čizama.