Subota veče, na protestu protiv nasilja i drugih devijacija našeg „zlatnog doba“, u onoj masi što se slivala Takovskom ka Cvijićevoj kuvamo se nas troje buntovnika – moja devojka (u svojim najboljim godinama), njen (poodrasli) sestrić i ja (laprdalo i zanovetalo bez dlake jeziku) – kuvamo se dakle, pištaljke pište kao ekspres lonac, usput malo i isparavamo, ali i dalje hodamo, hodamo, hodamo s nadom u očima.