Ćutim. Davno sam zaćutao, skoro potpuno. Onda kada je počinjao kraj početka i početak kraja plesa i urlikanja hora zaludelih. Ostalo je još malo netaknuto, ali sasvim dovoljno da se opire, buni, razmišlja, sumnja, traga... Pobegao sam, loše izabrana reč, uklonio sam sebe iz sveopšteg u sopstveno. Dosta, sasvim dovoljno, previše...druge i sebe progonio sam pogledom, izgledom, rečima, umorio sam svet izvan i svet u sebi...Nestao je svet, gumicom izbrisan, u dečjoj ljutnji. Histerija, glasovi praskaju po utočištu.