Kratka priča

Sedeli su pozadi. Njena glava je bila na njegovom ramenu. Onda se začula tiha melodija. Ona se uspravi na sedištu. On nije reagovao.

-Zar ne čuješ, telefon ti zvoni. - rekla je. On je ćutao i gledao kroz prozor.

-Zašto se ne javiš? - pitala je.

-Zato što nije ništa bitno. - rekao je.

-Kako znaš, nisi ni pogledao ko te zove?

 'What a wonderful world', svirao je telefon.

“Helou bejbi!”

“Helou, onli helou?”

“Jes! Aj em hir!”

“So, vat?”

“Hau ar ju?”

“Aj em ok, hau ar ju?”

“Džast fajn!”

“Du ju mis mi?”

“Oh, jes, ol  eternity!”

“Ju ar maj lav!”

“End ju ar maj lav!”

Čеstо оdsutаn, u šеtnji, zа kаfаnskim stоlоm, оdsutаn оd sеbе, u sоpstvеnim lutаnjimа, živео је. Imе, pоtpunо nеvаžnо, bаš kао i gоdinе,stаtus, bilо štа ličnо bilо је nеvаžnо. Niје biо brој, niје biо nikо pоsеbnо vаžаn. Јеdnоstаvnо, biо је imе i bеzimе, svе i ništа. Pоstојао је u dаnimа, kојi su sе nizаli u kаlеndаrimа, u gоdinаmа u kојimа је stаriо, u prеpеšаčеnim stаzаmа, u оdsutnim pоglеdimа, а nајvišе u nеigzоvоrеnim rеčimа.

Zајеbаnа stvаr tај sеks, mајku mu. Gаdnо mоžе dа ti sе uvučе pоd kоžu. Ljubаv nikаdа nеćе biti prоdukt dоbrоg sеksа, аli dоbаr sеks је uvеk pоslеdicа lјubаvi. Аkо nеkоgа stvаrnо оsеćаš kао svоg, kао dео svоg živоtа, оndа višе nеmа mеntаlnih prеprеkа ili stidа. Bаš kао štо ćеš prеd svојim prаvim pаrtnеrоm  kоmоtnо mоći dа prdnеš ili pоdrignеš, tаkо ćеš mоći i dа zаtrаžiš i dа dаš оnо štо  је pоtrbnо. То su ipаk stаvri kоје zаhtеvајu vеliki stеpеn prisnоsti i intimе. То su nеkе stvаri kоје vаlјdа svаkо uči  gоdinаmа, nеkа vrstа živоtnоg iskustvа.

Vekovima je istrajavala kao utvrđenje, zaštita od naleta i prodora neprijateljskih snaga koje su imale samo jednu zelju, da nametnu apsolutnu vlast narodu koji se dostojanstveno borio za očuvanje vlastite slobode. Okružena Dunavskim nemirnim slivom sa jedne strane, usecima, dubokim uvalama i kotlinama sa druge strane, bila je teško pristupačna za bilo kakav neočekivani nalet.

Nešto oko podneva, kada su njih dvojica već završavali seču grana, začuo se zvuk traktora.

-Evo ga Mitar! Taman na vreme.- reče Bogdan.

-O, ljudi! Vi ste završili? Ja sam Mita.- reče ovaj, silazeći sa traktora. Kada je došao do njih, pruži ruku Ivanu.

Te svađe  među ukućana su jačinom svojih izgovorenih reči, razbijale crep sa krova, pa je jednog dana unutra počelo da kaplje... Bukvalno, kiša je probila krov. Devojka, ne više u cvetu mladosti, koja beše uzrok te neprekidne svađe, stajala je podalje, slušajući svog oca kako psuje videvši da je crep razbucan, kao da ga je neko namerno pomerao.

Još petnaest dana do Nove godine. Radnje u gradu su prepune. Ljudi ulaze, izlaze, vuku pune kese poklona i namirnica kako bi što lepše proveli praznike sa svojom porodicom.

Anđelija stoji ispred radnje sa igračkama i tužnim okicama posmatra lutku Barbi u crvenoj haljini sa dugom plavom kosom.

"Nikad neću sakupiti dovoljno novca za nju.",  premeće iz ruke u ruku novac, brojeći ga. A onda, shvativši da joj treba još mnogo, spusti glavu, novac vrati u džep i ode.

Noć je, prohladna i kišovita. Ulica je pusta i samo nas trojica smo na ovoj stanici na periferiji. Ja sam poslednji u redu i bez nade da ću uskoro otići odavde.

Dolazi jedna devojka i staje kod prvog kolege. Kratko razgovara sa njim, zatim prilazi drugom. Razmeni nekoliko reči i sa njim, a onda dolazi do mene. Rukom mi pokazuje da otvorim prozor. Mlada je i izgleda sasvim pristojno. Kosa, mokra od kiše, slepljena joj je uz obraze.

- Radim. - kaže.

Stajao je u zagušljivoj i mračnoj sobi gledajući kroz prozor. Sat je neumoljivo kovao vremenske korake i svaki udarac je odzvanjao u tom usamljenom čoveku. Ipak je rešio da izađe napolje. Polako je obukao stari, naftalinski mantil i samog sebe bodrio da izađe iz ove mračne komore iz koje nije izlazio danima. Hajde, Borko, ne budi lenj i malodušan! Nisi ti jedini starčić na svetu, još te noge služe, još ti nisi za bacanje! E, Raša mi nije tu, Miladin negde vegetira, s kim da igram šah?

Pages