Kratka priča

Ličio je na one ludake sa manijačkim pogledom u očima, koji je krio iza naočara. Okruglo lice, tanke usne,  nisko čelo i nemarno  razbacana kosa, koju je često vezivao na potiljku kao da je samuraj.  Malo je govorio, samo kad ga neko nešto pita.  Hodao je nečujno, kao da se prikrada. Međutim, on je to radio iz urođene stidljivosti i bojažljivosti, toliko neprimerene današnjici, a izgled nije mogao da bira. Vremenom se navikao na to da ga smatraju čudakom, dok ga ne upoznaju, a onda bi shvatali da je on sasvim normalno biće.

Dođe čovek u godine kada mu jedino sabiranje ne predstavlja muku. Sedne, sabere misli, sabere doživljeno, sabere sećanja, sabere osećanja, sabere sebe u jednu rečenicu, ne dužu od nekoliko reči: "Da, živeo sam…" ili "Ne, nisam živeo, plašio sam se…" Sav račun se na kraju sabere u tu jednu tačku - život.

Petak, poslednji radni dan u ovoj nedelji, a i u godini. Sara isključuje kompjuter i izlazi iz kancelarije. Pozdravlja portira na izlazu iz zgrade i kreće u snežnu bajku.

Uvek je se setim, kada prođem tom dorćolskom ulicom. I uvek usporim pored njene zgrade, u nadi da će baš tada izaći iz ulaza broj taj i taj. Nekad se pred tim ulazom nakratko i zaustavim. Poneko uđe, poneko izađe. Ali, nikad ona.

Danima se gomile lažnih osmeha tiskaju oko mene. Mesecima, ljudi niotkuda setili su se da negde živim i postojim. Nisam im potreban ja, potreban im je moj umorni izgled, potrebne su im mere, da izmere svoju snagu nad posustalom senkom.

Zora je uvekliko svitala kada sam kod Zelenjaka istovario dvoje naduvanih klinaca, koji su se sumanuto kikotali na zadnjem sedištu mog automobila. Noć je bila na izdisaju i više nisam želeo da vozim. Druga, skuplja tarifa je prestajala da važi od šest ujutro. Ugurao sam u džep par izgužvanih novčanica koju mi je pružila drhtava ruka sa zadnjeg sedišta, poželeo sam omladini dobro jutro i krenuo ka svojoj kući na Crvenom Krstu. Dok je za ostatak čovečanstva novi dan tek počinjao, meni je polako padala noć. Tablu sa natpisom BEO TAKSI nisam palio.

Bila je sveštenikova kći jedinica i odrastala je u patrijarhalnom okruženju gde se strogo poštovalo mišljenje glave porodice.

Probudila ga je hladnoća. Opet je spavao na dvosedu u dnevnoj sobi. Spavaću je već više meseci izbegavao. Njena praznina ga je strašno plašila- tih dana mnogo više nego mesecima i godinama pre. Dnevna soba je takođe bila prazna i zamračena, ali je njenu sablast lakše podnosio. Praznina spavaće sobe je u njemu budila jezu i strah- koji bi kasnije bili zamenjeni apatijom... Zato je gotovo uvek spavao na dvosedu dnevne sobe, zgrčen u fetusnom položaju, kao da iz tog položaja nije želeo da se probudi, već ponovo rodi- u nekom novom svetu i novom životu.

MIROSLAV

Prvi zadatak za Miroslava je bio da zajedno sa njegovom vezom, Smiljanom proprati i otkrije puteve kojima, već otkrivena grupa krijumčara, prima i prenosi oružje koje stiže u luku Bar. Glumili su zaljubljeni par koji se kretao u okolini luke, posmatrao i tražio načina kako bi sve saznali. Smiljana je takođe bila relativno nova u tom poslu, ali je ipak imala jedan sličan zadatak iza sebe.

Prošla je još jednom svojom ulicom, pred kraj te godine 2002. godine, znajući da će  na uglu skrenuti ka njegovoj vijugavoj ulici. Pokušavala je da raskloni kosu sa lica, koja je rasuta po leđima, nemirno upletena od te košave, pa najzad odustade, nataknuvši kapu preko obrva. Modre prste, grčila je u džepovima, otvrdle kože, a usne suve i ispucale su se stegle od hladnoće. Neprimetno je prešla u njegovu ulicu, i zaustavila se pred njegovom zgradom, gledajući u njegov osvetljeni prozor lampicama sa jelke. Znala je da nije sam. Znala je i ko je sa njim.

Pages