Mirno je sedela na stolici, u sobi za saslušanje. Preko puta je sedeo inspektor Mert, srednjih godina, nabranog čela, prodornih očiju, neko bi rekao veoma privlačnog. Listao je pred njom papire, balističke izveštaje, pa se onda zagleda u nju, par sekundi. Međutim, ona je gledala negde neodređeno, jedva držeći oči otvorene, gledala je, pa bi ih zatvorila na tren. Toliko joj se spavalo, nije pomagala ni kafa, ali nije smela zaspati. Na Aninom licu nije se mogla videti krivica, niti žaljenje, čak mu se učini da se nasmejala.