Kratka priča

Ulazeći u tu birtiju poput duha, milila sam kroz zadimljeni vazduh. Pokušavala sam da vidim kakva je to kafana.

Viktor se tiho ušunjao u svoj stan, baš kao da je provalnik, lagano je zaključavao bravu osećajući se prijatno i oslobođeno, posle višenedeljnog odsustvovanja. Tiho se nakašlja, da stavi do znanja sebi da je došao.

Kada su mu novi drugovi otišli, Radovan je ostao da sedi ispred vodenice, zamotavši još jednu cigaru i kroz kolutove dima se prisećao priče svog pokojnog oca, o tim zadnjim danima koje je proveo ovde. Otac mu je ispričao kako je jednom, išavši kroz šumu, slučajno u nekoj pećini pronašao par ćupova sa zlatnicima i nekim nakitom. Odneo ih je odatle i zakopao u blizini jednog visokog stabla javorovog drveta, koje je raslo nizvodno od potoka. Kada ga je Svetislav proganjao, i na kraju oterao iz kraja, nije uspeo da ponese ništa od toga.

Oči govore više od reči, jer ćute, a ta je tišina glasna. Zažmuri i poslušaj u sebi. Čuješ li njen glas kako te doziva? To ne čuju svi, jer ne umeju da slušaju. Smeta ti buka? Utišaj misli. Reci im da umuknu. One su jedine koje govore istinu. Ona je prevarant, lažov, ubica. Njene zločine moraš kazniti smrću, da ne bi doživotno bio osuđen na sopstveni zatvor. Ubij Istinu da ne zagospodari tobom. Poželi joj smrt i neka vaskrsne u laž. Moraš je ubiti da bi oslobodio sebe.

Jednog nedeljnog jutra, još uvek nedovoljno trezan posle subotnje žurke, promašio sam put kući i našao se na pijaci. Ne znam ni koliko je bilo sati, kad sam onako nezainteresovan gledao u ono razno voće i povrće i zalutao sam čak do kraja pijace, odakle se širio snažan miris sirove ribe. Podigoh pogled kad izmedju tezgi ugledah nju.

Propadao je kroz vodu, radoznalo gledajući igru senki, koja je podelila more nekako rešetkasto. Evo, kroz jedan od tih kvadratića, mogao je da otkrije kako izgleda svet ispod uzburkane površine plavičaste tečnosti. Osećaj je bio prijatan, on se prevrtao, ljuljuškao, valjuškao, zbog miline koja ga je svog obuzela, nije bio siguran da li je u morskoj ili plodovoj vodi.

Sjedimo dvadeset godina kasnije jedno pored drugog. Praznina ispunjava prostor među nama. Govoriš mi kako si me volio, razmišljam koliko si me povrijedio razdirući moju utrobu bolom koji me i danas prati. Tišina je u tebi. Tišina je u meni. Oboje smo sada odrasli, dvije su decenije duge, oboje smo postali uspješni i ostvareni ljudi, a praznina ispunjava prostor tamo gdje smo jedno drugom šaputali. Vrijeme je izbrisano, ljudi, predjeli, prostori, događaji sve je prestalo da postoji onog trenutka kada smo sjeli jedno blizu drugog.

Neko leto. Detinjstvo. Predivan, sunčan dan. Na selu smo, u kući kod rodbine. Stigli Beograđani pa se sprema poseban ručak. Ukućani užurbano pripremaju hranu, čuje se dovikivanje, neki šaljivi komentar, smeh. Još krmeljivo gledam gde se nalazim, setih se da smo stigli sinoć, kasno, pa, dozivam mamu.

“Hajde, hajde, umij se i siđi dole!”, ona mi odgovara.

Proletale su godine za godinom. V. ih nije ni primećivao od sumornih dugih dana, koji su mu se činili kao večnost. Tek odskora počeo je da pažljivije posmatra svoje lice, kao dokaz vremena koje curi.

U ogledalu je video film koji je vraćao slike haotičnih dana, ludila, bolesti. Crne slike i rupe milele su trakom u ogledalu, i samo ih je on video.

Posle Sretenovog odlaska, njih četvorica su seli ispred vodenice na planiranu pauzu za ručak. Najpre su sebi zavili cigarete od duvana koji je doneo Jovan, a iz konjskih bisaga su izvadili flašu rakije da se malo okrepe.

-Šta ćeš sada,Radovane?-upita ga Jovan.

-Nastavljam dalje sa ovim što sam započeo.Mislim da će za par dana,vodenica biti spremna da proradi, a onda,ako se neko od Radišića ne pojavi, idem ja da ih obiđem.- odgovori on.

Pages