Foto: 
John Perivolaris

Biti pesnik u srpskoj demokratiji

Sad smo tu, na samo nekoliko desetina godina od EU, na samom cilju ostvarenja svojih snova i, kakvog li paradoksa, nikada dalje od njih. Ne zna se šta je to što je potrebno da čovek uradi, ili ne uradi, za određenu količinu nesreće koja ga prati tokom života? Razumem da postoje teška vremena, situacije nesnalaženja u životu, loši dani, ali kako je moguće da gotovo sve što se dešava bude upereno protiv nekoga, a da on i dalje traje? Kako je moguće da čovek sagleda svoj život  i shvati da je to jedna velika praznina bez ičega prijatnog u njoj, da je živeo uzalud, pa i više od toga, da je živeo da bi doživeo tu prazninu? I jedino što je vredno u tom životu jeste sam taj život, kao takav, i ništa više. Ne znam da li je moguće da sam čovek priziva nesreću koja ga potom okružuje, nagomilavajući se po pravilu da zlo nikada ne dolazi samo. Da li je u pitanju zavera okoline, nekakvo iskušenje, ne znam, ali ne mogu da shvatim, pa čak ni teoretski nije moguće da se nekome ništa lepo ne dogodi u životu za više od pola veka. Tim pre što kada kažem “nešto lepo”, ne mislim ni na kakve spektakle koji bi od života napravili čudo, već na najobičnije stvari koje čine život. E, to je izgleda samo ovde moguće u onome što se i dalje narodom naziva.

Odgovoriti na pitanje: ko si i šta si danas i ovde, nije ni malo lako, čak ni nekome čiji se lik, a i delo, čine dosta posebnim, drugačijim i, moglo bi se kazati, zanimljivim. Zlobnici bi, najverovatnije, odgovorili niko i ništa, što i nije daleko od istine, samo još jedan očigledni dokaz već sveopšte prihvaćenog modela ponašanja, po kojem svaka revolucija neminovno „jede svoju decu“. Dakle, odavno je ovde na delu legalno eliminisanje najboljih, kako bi oni koji su stajali po strani i čekali rasplet, koji su se krili po zemunicama sopstvenih mozgova, ali i po onim stvarnim, udruženim snagama i spletkama, sveži i organizovani, došli na vlast uklanjajući pri tom one koji bi tu vlast mogli da im ugroze i koji ih, kao opasni i nemili svedoci, podsećaju na ono što ne bi voleli da se pamti na putu do osvajanja vlasti, a i posle toga.

Ali, kuda mislimo da smo se zaputili ako sa tog puta uklanjamo svakog svojevrsnog, neponovljivog i nepomirljivog borca za sopstvene ideje, koje se temelje na najsvetlijim stremljenjima ljudskog roda, a to je pravda za sve i sloboda, neograničena ljudska sloboda u delanju i mišljenju? Šta će nam budućnost bez onih koji su u svakom napisanom tekstu ostavili prepoznatljiv način mišljenja, otisak ruke koja je ispisala hiljade pesama, desetine knjiga, hrpe novinskih tekstova, ruke koja je lepila plakate, nosila transparente, držala mikrofon na mitinzima, a bogami i uzvraćala udarce pomahnitalim režimskim pretorijancima, davnih devedesetih.

Pesnik je već dovoljno nagrađen samim tim što je pesnik. To nikako nije htela da shvati gomila samozvanih boraca za demokratiju, za monarhiju, za veliku Srbiju i ko zna za šta još, koja je ušla u taj latentni bratoubilački ideološki rat. Nisu shvatili koliko su koreni nacionalnog posrnuća duboki, i do koje mere su jake veze koje su uspostavili i širili centri moći. Srbija je danas, nažalost, gde je oduvek i bila, sa istim “jahačima apokalipse“ na čelu. Nemoguće je znati ko tu vlada, jedino što znamo je da to nije niko od onih koji su u vidokrugu i koji nam misle dobro. Možda je najbolje bilo otići, bilo gde, ali kako kad je pisac upućen na svoj jezik, a borac za demokratiju i socijalnu pravdu na borbu za dobrobit sopstvenog naroda? Uostalom, zašto napuštati mesto na kojem se dešavaju najveća čuda ovog veka? A onda se ispostavi da takvi nikome nisu potrebni. Ali, bar rukopisi ne gore, kažu mudraci. I zato ne preostaje ništa drugo nego pisati, ma koliko se uzaludnim i besmislenim činilo. Nekad se pokaže da baš ono što je besmisleno ima najviše smisla.

Ivan Rajović

 

Komentari

Komentari