Foto: 
Amaury Henderick

Determinisanost sveta i svest o slobodi

Čini se da je sve već predviđeno tako da su ljudi deo jedne kolotečine i u njoj učestvuju sa najmanjom ili nikakvom primenom svesti. Polako postajemo roboti i fokusiramo se isključivo na ono što je unutar naših vidika i okvira (a što nam je često nametnuto te smo mi to nesvesno preuzeli), bez volje a često i bez sposobnosti da proširimo svoja shvatanja. Začetak kolektivne svesti, odnosno osvešćavanje masa uvek i isključivo leži u pojedincu. Svako podneblje, svaka jedinka i mikrokosmos svakog od nas se u tolikoj meri razlikuje da čak i u ovom dobu relativnog determinizma, odnosno dobu već skoro čvrsto utvrđenih putanja i predvidljivosti, postoje ta malena i često neprimetna odstupanja od ustaljenog ritma. Većina će reći da takvi impulsi nisu dovoljni da se išta promeni. Drugima se ti impulsi čine kao poslednji otkucaji pred totalno zatišje svesti. Neki pak veruju da u njima leži ključ za osvešćavanje masa.

Kako se i predstavnici determinizma razlikuju po shvatanju karaktera  i osobina određenosti sveta, determinizam delimo na mističko-relgijski, mehanički, teološki, neodeterminizam i dijalektički determinizam. Razlog zašto su čak i one vrste determinizma koje imaju religijski uticaj pod znakom pitanja kad se govori o svesti, jeste to što religija nije nužno povezana sa svesnim delom bića. Pogotovo ne možemo da kažemo da dogmatski pristup svetu i ljudima podrazumeva, ili na bilo koji način uključuje svesnost jedinke, odnosno bar ne u potpunosti. Svest zavisi od čoveka, ne od učenja i pravila. Jednim delom može zavisiti od uticaja okoline i nekih spoljašnjih faktora (jer situacija stvara karakterni sklop čoveka), međutim, sam čovek je taj koji je primarna i finalna tačka svesti. Svest sama po sebi kroji slobodu. Po marksističkim teoretičarima sloboda je “sposobnost izbora između realnih mogućnosti”. Međutim, ono što je danas diskutabilno, a što oduvek i jeste bilo diskutabilno, jeste to da li mi uopšte imamo izbor ili se prosto prilagođavamo nametnutim shemama i šablonima? De facto neko ima izbor, ali složićete se, to je veoma mali procenat ljudske populacije. S druge strane, svesnost o slobodi izbora kad izbor ne postoji je više deprimirajuća i demorališuća nego pokretačka.

Iako je mehanički determinizam bio najdominantniji u periodu od XVII do XX veka, njegove elemente još uvek možemo da primetimo i u današnjici. Šta više, deluje kao da je od svih podvrsta determinizma on, pored teološkog, najprisutniji i po njemu nema promašaja i slučajnosti, jer se sve svodi na nužnost kao osnovu. Možda nam se ponekad čini da zapravo imamo ma kakvu slobodu i time hranimo svesni deo bića i on napreduje, ali zapravo mi imamo samo privid slobode i privid svesti, te delujemo u skladu sa tim, naivno misleći da je to naš slobodan izbor.

Ekspilicitno determinisanje u današnjem vremenu čini da mi zaista živimo u dobu gde je svaki sistem određen striktnim i kompletnim kauzalitetom, iako većina to ne primećuje. S druge strane, ni to nije u potpunosti tako. Ako su svetski događaji određeni nezavisno od čovekovog saznanja, da li je moguće predvideti buduće događaje? Vratićemo se na isto. Sve i da svet i sve u njemu funkcioniše na ustaljen i utvrđen način, uvek postoje ti izuzeci koji će stvarati promene. Te sitne i krupne devijacije onda pobijaju apsolutni determinizam, s toga možemo zaključiti da kako se svet u jednoj tački povinuje determinizmu, tako se laganim koracima i vraća u prvobitno stanje.

Međutim, obzirom da su ljudi postali prilično nekontrolisani u svakom aspektu života, pitanje je koja će nas teorija i kakav sistem održati da se u nekom momentu ne pretvorimo u potpune androide, ili nasuprot tome u potpune divljake. Obzirom da uvek postoji taj ozbiljni odstotak ekstremizma i radikalizma, balans ćemo teško naći. 

Ivana Pekić Malimarkov

Komentari

Komentari