Foto: 
dualdflipflop

Dostojanstvo i patnja

Sve je to nekad bilo dostojanstveno, iako znamo da je bilo lažno. Broz, jedan od najvećih svetskih prevaranata; i kada je lagao, i kada je narodu poturao ideju samoupravljanja, nekako mu je ležala ona lula. Bila je ubedljiva. I ono njegovo igranje sa afričkim plemenima, trapavi govori i brbljanje, mahanje rukom iz automobila. Lažno, ali dostojanstveno.

I ako si negativac, to nekako mora da ti stoji. Lakše je za varenje, nego kada u pozitivcu vidiš nestoičko držanje i nemogućnost prikrivanja amaterizma. Natalija, iz filma Podzemlje, svesna da je udata za personifikaciju prevare, kaže vidno zanesena: Marko, kako ti lepo lažeš.

I Slobodan Milošević, kada je saznao da mu se bliži kraj, i kada je shvatio da ga neće pustiti živog za sve gluposti koje napravio, i poteze koje je vukao, ponašao se kao da sutra počinje novi dan, baš kao junakinja iz filma Prohujalo sa vihorom, nekako je to dostojanstveno izjavio. Takva mu je bila i smrt. Svoje gluposti dostojanstveno je platio i pretplatio. Završio je kao kanarinac sahranjen u svom dvorištu, kome nijedan povetarac ne obilazi grob. Ali nije histerisao pred haškom porotom i saplitao se dok su ga vodili na aerodrom. Nije klečao da mu poštede život.

Kultura? I ona je nekad bila dostojanstvena. Na ovom prostoru kraljevog grada mogao si da upoznaš jednog Bogdana Mrvoša, Krstu Ljubenovića, slikare Maravića i Đokića, mnoge intelektualce sa kojima je bilo milina ispričati se, naučiti nešto od njih. Ljudi, posleratna deca, koja su odrasla na proji, znali su dostojanstveno da obuku odelo i kravatu i odu u bagremovu šumu, osetivši da im se bliži kraj. Koliko je samo bilo dostojanstva u njima. Danas, čovek mora da se sklanja od kulturnog radnika, intelektualca, bibliotekara, slikara. Dostojanstveni su postali retka vrsta. Kulturne, obrazovne i duhovne ustanove pune su uplašenih, jadnih državnih činovnika, koji strahuju za gubitak kore hleba. Pisci su uplašeni i zbunjeni. Skretničari i učitelji su uplašeni. Bake koje prodaju jaja na pijaci vidno su umorne i uplašene. Svi boluju od iste bolesti, nedostatka dostojanstva. Političari imaju nekako čudne poglede, ne zna čovek da li se oni plaše naroda, ili narod njih. I u njihovim, na prvi pogled smirenim pokretima, primetna je histerija, neverica samom sebi i strah. Ministri su uplašeni, drhte im usne i podbradak. Izgledaju kao da mole za milost. Nema više dostojanstva u držanju, svuda je zavladao strah. Vodi se nekakva psihološka borba u čoveku i među ljudima.

Ivan Novčić

Komentari

Komentari