Intervju: Vanja Milačić
Foto: 
St Stev

Intervju: Vanja Milačić

Draga Milanka u “Vratiće se rode”, Frida u istoimenoj predstavi, gledali smo je u potresnoj monodrami “Gledanje”, gospođa Nikolić iz serije “Samac u braku”, Divna u “Gorkim plodovima” , uloge su mnogobrojne, ali definitivno su joj najomiljenije uloge voljena supruga i majka.

Vanja Milačić, rođena 24. aprila 1977. godine u Podgorici, velika glumica i velika dama. Nekada velika nada, sada veliki uzor.

Uvodni tekst za ovaj intervju sam osmislila drugačije, međutim, kada su stigli odgovori od Vanje, koncept koji je do tog momenta delovao savršeno, potpuno je izgubio smisao. Zbog čega? Odgovori moje sagovornice će vam dati odgovor na to pitanje, jer ćete iz njih i vi shvatiti isto što i ja: da je mimo toga što je odlična glumica, Vanja Milačić i dobar čovek. Ono svakidašnje novinarsko laskanje u uvodnim tekstovima za intervju smatram beskorisnim i nepotrebnim, s toga ne želim to da radim, prosto ću sa vama podeliti ono o čemu smo pričale.

1.Tokom oktobra meseca ste se, kako ste i sami rekli "otisnuli na magično putovanje" i preuzeli ulogu ambasadora na 6. dečjem festivalu Kids Fest koji se održavao u više od dvadeset gradova širom Srbije. Kakvi su Vaši utisci sa tog festivala i šta Vas je, mimo materinstva, privuklo toj ulozi? 

Vanja Milačić: Veliki sam protivnik industrijalizacije dečjih rodjendana, pretvaranja roditeljstva u biznis, nametanja formi koje ne mogu da se izdrže ni finansijski ni emotivno. Današnja moda je napraviti od deteta sto većeg mentalnog invalida, dati mu ekran i veliku količinu hrane, disfunkcionalizovati mu zglobove i omogućiti mu sto veći broj video igrica, jer je to postao način kupovine roditeljskog vremena. U tom moru zastrašujućih običnosti pojavi se Festival Kids fest koji traje dovoljno kratko da vam omogući da uspostavite poznanstvo sa vašim detetom van kuće, probudi radoznalost kod dece svih uzrasta, da se izborite sa socijalnom anksioznošću, ne potroši vam mnogo novca i usput  vam omogući par zagrljaja sa detetom. Zvuči magično, zar ne? (smeh) Šalu na stranu: Kids festa, sposobnih ljudi iz Megacom filma i tog perioda se sećam sa velikim zadovoljstvom.

2. Važite za pravu damu srpske filmske i pozorišne scene i za nekog ko svoj privatan život drži daleko od očiju javnosti. Koliko je snage, nerava i vremena potrebno za tako nešto, a da pri tom napravite balans i ne dozvolite da se o Vama stekne utisak nepristupačne javne ličnosti? 

Vanja Milačić: Moj život je samo moj i sebično ga čuvam, da bih samo ja u njemu mogla da uživam. Posmatrajući taj moj život iz ugla današnjih novinara, on nije nimalo interesantan. Ne ugađam današnjoj jeftinoj zabavi, pa samim tim nisam vest za današnje medije. Tako da sam veoma zaštićena. Postoje oni kvalitetni novinari koji su uz to (a kvalitet, ljudskost i jednostavnost su, čini mi se, neodvojivi) sjajni ljudi, pa sa njima otvoreno razgovaram o svemu. Nisam pristalica neumerenosti, tako da neću svoju decu čuvati od javnosti, a neću ih ni izlagati. Iskrena da budem, ne pravim nikakvu taktiku, niti imam neku posebnu strategiju kako i zašto nešto radim.  Jednostavno je, kad nemam nikakav unutarnji otpor da nešto uradim, onda to i uradim. I radim samo ono iza čega mogu svojim imenom i prezimenom da stojim i da to branim.

3. Da li Vam smeta kad Vas u medijima predstave kao suprugu poznatog advokata Bože Prelevića, iako imate izgrađenu individualnu karijeru i kako na to gledate?

Vanja Milačić: Smetalo bi mi da sam supruga nekog kriminalca, a ovako mogu da budem samo ponosna. Prelević je sjajan tip i što smo duže zajedno ne prestaje da me iznenađuje. Granice njegove ljudskosti su ozbiljno široke. Hvala mu što me  je odabrao za  putovanje  kroz  život.

4. Svojevremeno ste rekli da sebe više prepoznajete kao pozorišnu glumicu. Da li se u međuvremenu nešto promenilo i koji faktor Vas više veže za pozorište? 

Vanja Milačić: Pozorište je umetnost.  U pozorištu se rodite. Tu su prvi koraci vaše profesije. Pozorište je hram kulture. Danas je nažalost samo hram. Kultura je u finansijskim kalkulacijama pojedinaca. Ali, to je oblast koja će se menjati, ja duboko verujem u to. Pozorište je počelo na ulici, na ulicu će se i vratiti, ali će preziveti i odoleti. Pozorište je jako i samo za odabrane. Zato i jesam u pozorištu.

5. Fakultet dramskih umetnosti ste završili na Cetinju. Po čemu pamtite to vreme s početka studija? 

Vanja Milačić: Pamtim ga po čudnoj mešavini ukusa promene i preloma mog života (čega sam svesna tek danas), dečje radoznalosti kojom sam počela da rovarim po dramskoj literaturi i mirisa vlage u sobi studentskog doma. I... Jedinstvenog i nezamenljivog mirisa pozorišta.

6. Šta ste odabrali za diplomski rad i šta je bilo presudno u tom izboru? 

Vanja Milačić: Diplomska predstava klase u kojoj sam studirala (profesora Branislava Mićunovića) bila je ”Dies Irae”, ili “Sudnji dan”, Zanine Mirčevske koju je režirao Bojan Milosavljević. Predstava je bila premijerno izvedena na otvaranju male scene Crnogorskog Narodnog Pozorišta. A drugi diplomski zadatak je bila uloga None Dubovicke u predstavi “Kokoška”, Nikolaja Koljade u režiji Jagoša Markovića, koja je izvedena 99. godine na festivalu Grad Teatar Budva.  Nisam ja birala, birali su drugi i mene i za mene i rezultat je bio impresivan u oba slučaja.

7. Koji film, seriju i predstavu imate u najlepšem sećanju i koja je od njih ostavila najsnažniji utisak na Vas?

Vanja Milačić: Priznajem da ne pamtim naslove i krajnji rezultat. Pamtim intenzivne trenutke kojih je za ovih 17 godina koliko se profesionalno bavim ovim poslom bilo mnooooogooooo. Tako da neću zaboraviti pad u nesvest igrajući Sestru Batričevu, vratolomne piruete igrajući Tatjanu u Mađelijevim “Malograđanima”, vrišteće ovacije na festivalu u Rijeci, nestanak struje dok se kao Kisova Elektra  srećem sa Orestom, letenje uz pomoć sajle kao Molijerova Beliza u “Učenim ženama”, napada smeha dok kao Varvara Petrovna ugledam oči Borisa Komnenića kao Stepana Trofimovića(smeh), slika Fride Kalo koje gledam na projektoru dok tumačim lik iste, publike kojoj se uvek nešto događa dok stojim prekoputa...

foto: Aleksandar Dmitrović

Volim “Vratiće se rode”, i osećaj besa na tom kastingu neću nikada zaboraviti... Volim i serije Košutnjak filma ”Moj rođak sa sela”, “Nepobedivo srce”, “Cvat lipe na Balkanu”, “Samac u braku”. Radeći ih, upoznala sam ljude koji su mi postali bliski prijatelji i bez kojih ne želim da živim. Sećam se “Gorkih plodova”, Siniše Kovačevića i njegovog strpljenja za moj prvi kadar u životu.

8. Kako doživljavate manje uloge i da li postoje takve uloge koje su Vam nekad lično više značile od nekih velikih uloga?

Vanja Milačić: Ja uvek gledam da li ima mesa u tome što mi je ponuđeno. Ako ima radiću, ako nema neću. Jer, od sebe očekujem da nešto napravim, stvorim, osetim, dam. Ako za to u tekstu ili rediteljskom konceptu nema prostora, onda radije biram da to vreme provedem sa svojom decom.

9. Kako sebe opisujtete u tri reči kad je posao u pitanju, a kako kada je privatan život u pitanju?

Vanja Milačić: U poslu sam: disciplinovana, kreativna i organizovana.

U životu sam: nedisciplinovana, kreativna  i dezorganizovana (smeh). 

Ivana Pekić Malimarkov

Komentari

Komentari